Učiteljice pakračke Osnovne škole braće Radića Dubravka Namjesnik i Lejla Skalnik jedne su od 511 najuspješnijih odgojno-obrazovnih djelatnika koje je Ministarstvo znanosti i obrazovanja nagradilo povodom Međunarodnog dana učitelja, 5. listopada. Ovo je treća godina kako se dodjeljuju te nagrade učiteljima, nastavnicima, stručnim suradnicima i ravnateljima u osnovnim i srednjim školama te učeničkim domovima, a ujedno i treća godina da su prema kriterijima izvrsnosti svojeg rada tijekom proteklih godinu dana nagradu osvojile ove dvije pakračke učiteljice.
Obje su nagrađene za održana predavanja, radionice i edukacije, rad u stručnim vijećima, objavljene stručne članke, nastavni materijali i obrazovni sadržaji, rad na projektima, rad na unaprjeđenju rada škole, a Lejla još i za mentorstvo učenicima na natjecanjima. Koliko im ta nagrada znači, što im je najvažnije u radu sa djecom i koliko se kroz godine promijenila uloga učitelja, doznali smo u razgovoru sa ovim skromnim i samozatajnim učiteljicama koje su odbile fotografiranje jer se, kako kažu, ne vole isticati, niti medijski eksponirati.
„Moramo odmah naglasiti da mi zbog tih nagrada nismo niti bolje niti sposobnije od ostalih kolega. Iako smo se same prijavile na natječaj, nas ne izdvaja ta nagrada. Rekle bi da je velik broj učitelja to isto mogao napraviti, ali stvara određeni pritisak kad morate prikupljati potvrde, dokumentaciju svega onoga što ste radili te školske godine, kako bi ispunili potrebne kriterije koji vam donose bodove“, govore uglas Dubravka i Lejla i dodaju da se njima ništa ne bi promijenilo i da nisu dobile nagradu, jer one i dalje rade ono što su do sada radile.
Iako dugi niz godina rade u odgojno-obrazovnoj ustanovi, kažu kako nikada nisu radile zbog nagrada. „One služe kako bi dokazale da smo odradile neke edukacije, radionice, odnosno kako bi napredovale u svom poslu, no s druge strane, potvrde nemaju onu težinu koju ima rad u učionici s djecom. To je ono što nas obilježava. Više ću pamtiti dijete koje je uspjelo savladati zbrajanje i oduzimanje nego tu nagradu“, kaže Dubravka, a s tim se složila i Lejla rekavši da joj je osobito drago kad njeni učenici odu u srednju školu pa joj se jave i pohvale da im dobro ide predmet kojeg ih je učila. „Ne znači i ako je netko bio slabiji učenik u osnovnoj školi, da će biti loš majstor. Bitno je da uspije u životu, da bude sretna osoba i da se vas sjeća sa lijepim uspomenama. To ne može ni jedna nagrada zamijeniti!“
„Čemu meni služi učitelj?“
Dubravku, učiteljicu razredne nastave, i Lejlu, nastavnicu engleskog jezika, veže iskreno prijateljstvo, druženje i vrlo sličan način funkcioniranja gdje su jedna drugoj motivacija. Obje su bile članice Udruge hrvatskih učitelja razredne nastave „Zvono“ gdje su napravile prve korake koji su im dali temelje za sve ovo što rade danas. S vremenom su se uključile i u „Webučionicu“, portal kojeg čine, kako kažu, entuzijasti koji rade na tome da se postigne određeni prag praktičnog znanja vezanih za web alate, aplikacije, koje bi bile primjenjive u nastavi.
Učiteljice naglašavaju da koliko god se bunili protiv tehnologije, zadatak učitelja danas je naučiti dijete da se zna koristiti tehnologijom, a ne da ju izbjegava. „Mislim da ih moramo više poticati da čitaju, istražuju, da budu vani i dožive svijet oko sebe, ali s druge strane da budu svjesni koliko im je informacija dostupna“, kaže Dubravka i naglašava da je u današnje vrijeme još teže i izazovnije biti učitelj, zato što djeca, pogotovo ona veća, znaju da sa nekoliko klikova mišem mogu doći do informacije, pa se pitaju „čemu meni služi učitelj?“ Lejla smatra da je učitelj promijenio ulogu, ali i cijeli proces poučavanja se promijenio. „Nekad su učitelji bili jedini izvor informacija, a sada mi više ne dajemo informaciju, nego učenike upućujemo kako pronaći informaciju, baratati s tim informacijama i kako odrediti je li ta informacija točna ili netočna. Mi smo samo djelomično u onom starom, klasičnom smislu učitelji, sad ih moramo voditi i poučavati na koji način da oni nauče učiti. To često podrazumijeva da moramo imati odgovore i na neka pitanja na koja ne znamo odgovor, ali smo ih spremni potražiti. Zbog toga je posao učitelja sada puno izazovniji i zahtjevniji od onog predavačkog, jer moramo postaviti organizaciju rada na sasvim drugačiji način.“
Posao koji se nosi kući
Obje se slažu da su učitelji podcijenjeni i da im je status u društvu loš te smatraju da bi se to trebalo promijeniti. „Nas svi vide kad idemo na posao u 8 i završavamo u pola jedan, ali nitko ne vidi sve što mi radimo kod kuće. Bilo da se radi o obilježavanju nekog dana u školi, pripreme učenika za natjecanja, ali i dodatne edukacije koje održavamo ili na kojima sudjelujemo. Ne možete djecu odložiti kao papire u ladicu i reći 'ja o tome više ne mislim', već posao nosimo kući, razmišljamo jesmo li možda trebale nešto napraviti na drukčiji način kako bi dijete bolje razumjelo, jer svatko od njih je drugačiji. Pritom i naše obitelji moraju imati razumijevanja za nas, jer mi smo posebne duše, koje stalno nešto razmišljaju, objašnjavaju“, kroz smijeh govore učiteljice i slažu se da bi, da biraju, opet bile učiteljice, jer „za taj poziv morate biti rođeni.“
Upitane što im je najvažnije u radu s djecom, Dubravka spremno odgovara da je njoj kao učiteljici razredne nastave najvažnije da djeca znaju čitati, (lijepo) pisati i da savladaju četiri temeljne računske radnje. S druge strane, nastavnici engleskog jezika je bitno pripremiti učenike da mogu samostalno i bez straha komunicirati na kraju osmog razreda, da mogu napisati tekst, i da on bude pravilan. „Bez obzira radi li se o učeniku koji će upisati gimnaziju ili npr. kuharsku školu, ali nastojimo da iza ocjene zaista stoji znanje koje je prilagođeno toj ocjeni i da to bude usklađeno. Nije to baš tako mali cilj, ali trudimo se“, kaže Lejla i dodaje da obje u radu koriste svaku prigodu da djecu motiviraju da istražuju i da rade, jer je uspjeh svakog učitelja u učenicima probuditi želju za učenjem.
Učiteljice osobito naglašavaju važnost dobre suradnje s ostalim kolegama i sa ravnateljicom. „Naša škola je velika i bitno je imati poticajno okruženje, ljude na koje se uvijek možete osloniti. Svatko od nas ima svoje kvalitete po kojima iskače od nekakvog prosjeka pa kad nas pogledate kao cjelinu, mi dišemo kao jedna fino ugođena skupina koja jedna drugoj pomaže, razumije i motivira jedna druge“, navodi učiteljica Dubravka. Isto misli Lejla i pojašnjava kako je lijepo doći u zbornicu gdje se kolege zajedno nasmiju, ali i rade, surađuju i jako puno komuniciraju. „Mislim da je to jedna velika prednost naše škole i iako smo iz malog grada, vidi se da se u njoj zaista radi. Ravnateljica se tu jako trudi sve voditi i posložiti kako treba. Mogu reći da smo sretni što imamo ljude s kojima možemo prekrasno surađivati i to je jedno veliko bogatstvo.“
Nagrađene učiteljice pozvane su na prijem kod županice Antonije Jozić, zajedno sa još 12 nagrađenih odgojno obrazovnih djelatnica naše županije, koja im je tom prilikom uručila prigodne poklone, a priznanje i podršku u daljnjem radu poželjela im je i pakračka gradonačelnica Anamarija Blažević.
Izvor fotografije: Požeško-slavonska županija, službena stranica