Kako je nogomet najpopularniji sport na svijetu, tako je i moj sugovornik najpopularniji sportaš u našoj okolici i puno šire. Prve nogometne korake napravio je s ocem, a prošavši sve kategorije pakračkog Hajduka, zapeo je za oko prvoligašu Zagrebu te su par ozbiljnijih ozljeda stopirale njegov daljnji napredak do najviših stepenica, no nakon ipak zavidne nogometne epizode vratio se u matični Hajduk gdje je imao i ima još mnogo toga za reći. Naravno, riječ je o 28-godišnjem Filipu Matijaševiću - Fići, stasitom i ubojitom napadaču koji je protekle godine i početkom tekuće nemilice trpao mreže protivnika, kako na travnatim terenima, tako i na parketu, a u dosadašnjoj zavidnoj karijeri branio je i boje Zagreba, Hrvatskog dragovoljca te austrijskog Union Gurtena, člana 3. Regionalne lige centar.

No krenut ćemo od samog početka, tj. mjesta rođenja, budući da rijetko tko zna kako je Fićo rođen u Požegi. Provevši mladost u Pakracu u kojemu i danas živi, otac Robert mu je prezentirao tu okruglu, jednostavnu, a istovremenu zanimljivu igračku i prve nogometne poteze, a Filip se prisjeća i kako su u njegovim mladim nogometnim danima često znali igrati „jedan na jedan“ gdje je bilo i plača nakon što ga je otac tu i tamo potpleo nakon uspješnog prolaska. Sa sedam godina ušao je u prve trenažne procese kod trenera Darka Kelemena, a zanimljivo je i, budući da je tad bilo manje kategorija i djece koja su trenirala nogomet, kako je trenirao i igrao u ekipi u kojoj je bilo i do pet godina starijih suigrača od njega. No da je oduvijek bio iznad svoje kategorije, govori i anegdota s dvoranskog termina kada je sa 16 godina lijevom nogom raspalio po golu, a legendarni vratar Donje Obriježi, Zlatko Špelić - Špela nije ni znao što ga je snašlo pa je postavio ruku i obranio udarac, no vrlo brzo je shvatio kako se nije dobro proveo budući da je završio na hitnom odjelu gdje mu je ustanovljeno puknuće bicepsa. Situaciju je dodatno začinio otac Robert dobacivši sinu „pa dobro Fićo šta napucavaš...“

Filip je igrao u Hajduku do 18. godine, u seniorsku ekipu upao je čim je to bilo dozvoljeno po pravilniku HNS-a, a svojim fizičkim predispozicijama i partijama privukao je interes prvoligaša Zagreba. „Do Zagreba sam došao preko Antonija Šerića protiv kojeg sam sa 17 godina igrao na ljetnom turniru u Pakracu. Tad sam imao 103 kilograma, zabio sam im dva gola, ali su nas pobijedili na penale i prošli u četvrtfinale. Nakon turnira smo se sreli u kafiću, a on mi je rekao neka skinem višak kilograma i vodi me u Zagreb, što sam ja naravno shvatio kao zafrkanciju. Godinu dana nakon, Denis Relota mi je dogovorio probu na koju sam otišao s 89 kilograma, 14 sam uspio skinuti u mjesec i pol dana“, prisjetio se Fićo. Probu je prošao, nastavio i završio u Zagrebu u Mlinarskoj školi svoj smjer za medicinskog tehničara gdje mu je ostalo zadnjih pola godine, a istovremeno je odrađivao kondicijske treninge sa strane, van prvog sastava Zagreba, no imao je najveću moguću podršku roditelja te bio spremniji nego ikad i čekao svoju priliku. Problem je stvarala i činjenica da su ga koristili kao stopera, iako je u klub doveden kao napadač, no procjena je bila kako će korisniji biti u obrani obzirom na njegovu visinu, snagu i dobru tehniku. „Na treningu ih je znalo biti po 34, a kad ih je falilo, budeš sretan jer tad tek upadneš u momčad i stekneš dojam i iskustvo prvoligaškog treninga. I tako malo po malo počeo sam trenirati redovno s prvotimcima. Prvi pomak dogodio se prije utakmice sa Splitom kada su igrači zaprijetili upravi kluba štrajkom budući da nisu dobili plaću. Pozvali su me na slikanje, potpisao sam profesionalni ugovor na sedam godina i sve je bilo spremno za nastup u Splitu dan poslije“, prepričao je. No, kockice se ipak nisu tad posložile, igračima je naposljetku isplaćena plaća i odlučeno je da ipak nije vrijeme za Fićin nastup.

Napokon na prirodnoj poziciji

No, još jedan korak naprijed napravio je kada je Zagreb ispao u 2. HNL. Kao da je bilo jučer, sjetio se treninga i međusobne utakmice prve i druge momčadi gdje je po prvi puta stavljen u napad, naravno za drugu momčad. Njegova ekipa pobijedila 2:0 uz oba Fićina pogotka kojima je napokon stekao poštovanje u momčadi, a njegov status dobio je nove, poboljšane proporcije ofenzivnih afiniteta. Na njegovu žalost, klub je u tom periodu bilježio loše rezultate te ispao u 3. HNL, iako je svlačionicu dijelio sa suigračima poput Denisa Kolingera, Dominika Livakovića, Gabrijela Bobana, Filipa Krovinovića... Situaciju je dodatno otežala teška ozljeda tetive na stopalu. Da šteta bude još veća, prije ozljede se do sedmog kola borio za najboljeg strijelca lige te je morao propustiti ostatak polusezone, odnosno 11 preostalih kola. Priključivši se timu od prvog kola druge polusezone, konto golova uspio je popeti na brojku 17, no ispadanjem u 3. ligu, ugovor više nije bio važeći kao profesionalni te se automatizmom raskinuo. Prije raskida, ugovor je redovno bio ispoštovan, no nakon te kobne sezone prelazi u Hrvatski dragovoljac. „U Dragovoljcu sam dnevno trenirao po dva puta bez iznimke, tijekom priprema sam se osjećao kao da letim, ali nakon tri, četiri kola te to sve sustigne, osjećaš umor i to više nije to, ne možeš se više vratiti, znaš da si jak u duelu, a ne dobiješ ga, a neće te ni gol. Pa ozljeda, pa oporavak, pa dodatni treninzi kako bih se što prije vratio u prvobitno stanje i spriječio novu ozljedu, no nije to tako jednostavno i logično kako na prvu zvuči. Nisam se štedio ni u pauzama između polusezona nego sam nastavio trenirati i tad, a kad se tijelo nakon toga zasiti, onda je već kasno“, tužnim zaključkom je zatvorio poglavlje o usponima i padovima u najvišim hrvatskim nogometnim ligama.

Austrija ostala u lijepom sjećanju, no Hajduk je Hajduk

Novu stranicu započeo je u Austriji u Union Gurtenu kojeg pamti kao najbolji nogometni period (ne računajući Hajduk koji će uvijek imati posebno mjesto u njegovom srcu) iako nije znao jezik, ali se osjećao objeručke prihvaćen. U novoj sredini počeo se racionalnije odnositi prema svom tijelu, ali kako je bio miljenik peha, nije mu pomogla činjenica da se treniralo samo tri puta tjedno, a nije se baš pridodavalo na važnosti ni zagrijavanju niti istezanju pa je dolazio 45 minuta ranije kako bi obavio te stvari prije treninga. Ubrzo je ozlijedio preponu te zbog nepravovaljane intervencije fizio službe propustio veći dio priprema. Trener je unatoč tomu vjerovao u njega te ga uvrstio u prvu postavu sa samo jednim odrađenim treningom s momčadi prije kup utakmice, prve službene nakon priprema. Pobjeda Gurtena 1:0 koju je Matijašević donio svojim prvijencem u novom dresu, a nakon kojeg je odmah postao neizostavan član udarne jedanaestorke. Nakon samo sedam odigranih kola, interes je pokazao drugoligaški klub, no uslijedila je nova ozljeda, ovaj put zgloba, klub je počeo otezati s ponudom, njegov klub je tražio odštetu tako da je naposljetku transfer propao.

Foto: privatni album

Agoniju i pauzu od godinu i pol dana od nogometa zaliječio je povratkom u Hajduk gdje mu je jedna polusezona bila dovoljna za postizanje 17 pogodaka. Kako kaže, trenutno je lišen ozljeda, prošle sezone igrao je usporedno i veliki i mali nogomet, preopteretio je prepone, lože, vukao sa sobom razne ozljede, no odlučio je fokusirati se samo na veliki, dok će mali igrati tijekom pauze između dvije polusezone.

Glavna faca Kutije šibica

Na neizostavno pitanje o osvajanju kultne zagrebačke Kutije šibica uz titulu najboljeg igrača iste, sročio je kako je to bilo neopisivo. „Da je netko pisao scenarij, ne bi tako napisao. Kad te prozovu nisi ni svjestan toga niti što si napravio, igrati tamo, znati da turnir prenosi HRT, ne može se to opisati. Svi ti govore kako ste napravili čudo, a tebi je u glavi kako smo samo odigrali turnir, ni prvi ni zadnji. Ni danas ne znamo koliki je to značaj, još nisam svjestan toga. Voditelj ekipe Antonio Franja dolazi u svlačionicu s dresovima da si biramo brojeve, ja sam samo tražio XL, broj na leđima me nije zanimao. Prvi XL koji sam dohvatio bio je 46 pa sam si taj i ostavio, a dresovi su bili izmiješani s veteranskim jer su identični. Franja voli Valentina Rossija, sebi je taj broj i otisnuo, ali je rekao neka si ga zadržim i da će to možda imati neku simboliku. Pa taj crveni karton u četvrtfinalu koje smo prošli, oni svi feštaju, ja kipim, šaljem videozapise Franji neka proslijedi organizatorima kako bi vidjeli da nisam ništa napravio i zaslužio taj karton. Drugi dan javljaju neka se spremim pojesti taj parket jer je karton poništen, baš sam bio presretan. Pa me u polufinalu nema nigdje, na kraju dva udarca dva pogotka, idemo dragi u finale, show. Pa prije nas veterani u doslovno zadnjoj sekundi izvuku penale i osvoje glavnu nagradu, onda smo svi u glavi imali scenarij kako je nemoguće da mi to ne osvojimo. Tata prokomentira prije finala kako će biti čupavo i neka završi 1:0, ja strijelac i kraj borbe, na kraju tako i bude, a kako me išlo u tim utakmicama završnice logično onda i da sam bio proglašen najboljim igračem turnira, ma stvarno kao u filmu, što drugo reći. Večeraš poslije turnira s Mikićem, Štrokom, Da Silvom, Vrdoljakom, onda tek vidiš što je to. Drago mi je i zbog Franje koji je osvajao Kutiju i kao seniorski igrač i sad kao veteran i voditelj, prvi put u povijesti u obje kategorije iste godine, ma baš je sve bilo savršeno, a jako mi je drago da su u ekipi bili i Stjepan Petrović, moj bivši suigrač iz Hajduka isto kao i Alen Grafina koji nije mogao pomoći svojom bezobraznom ljevicom zbog ozljede“, izjavio je.

Ubrzo pristiže i novi potencijalni nogometni virtuoz

Filip radi u privatnoj poliklinici Arcadia, a da ne briljira samo u nogometnim poljima, dokazuju i njegovi poslodavci koji su ga tijekom najbitnijih dana Kutije šibica slali kući ranije s posla, ali i dali slobodni dan uoči finala, što je samo dokaz koliko ga cijene kao radnika i osobu. Otac Robert zaposlen je u Sportskoj zajednici kao domar, majka Ivana kao prodavačica u KTC-u, a supruga Ivana je zaposlenica Bontecha, tvrtke koja se bavi prodajom slušnih aparata. Trenutno je na porodiljnom budući da njihova kći Mila koja trenutno ima nepunih dvije i pol godine očekuje brata koji će obitelj Matijašević dodatno obogatiti u svibnju i pojačati i ovako najjači oslonac na koji se Filip može nasloniti.

Foto: privatni album

Trenutnom situacijom u Hajduku Fićo je prezadovoljan, Dudo se pokazao kao odličan i odmjeren strateg, prenosi nam Matijašević. „Nije ni prestrog, stekao je poštovanje svih igrača, uveo je disciplinu ali i dobru atmosferu, puno se dogovara s nama i razgovara, a dobro nas je i spremio, vidi se da smo svi do jednog fizički moćni. Treninzi su zanimljivi, situacijski s utakmice, radimo i puno na završnici tako da ni ne čudi što lopta stalno pronalazi protivničke mreže. Pazi na detalje, tko ne može na trening popodne, dođe ujutro, a i sam Dudo je prošao prve lige i zna kako to ide. Bude nas po 20 na treningu, svi idu 100 posto i ugodno je trenirati i igrati u takvom okruženju. Svi smo mi mislili da će biti uspjeh ako ostanemo u ligi budući da od starijih igrača igra samo Baškiera, ja i ova naša dva egzotična pojačanja, koja su se pokazala kao pun pogodak“, prepričao je atmosferu u Hajduku.

„S moje strane je bilo mnogo odricanja, nikakvi izlasci, alkohol, cigarete, moglo je to biti popraćeno i malo dužim periodom u prvim ligama, no ne mogu reći da mi se nije isplatilo, uvijek ću imati lijepe uspomene na uspjehe s Kutije šibica i na dosadašnju karijeru u velikom nogometu, rijetko tko je s ovih prostora ubilježio prvoligaške seniorske minute. Sad to naravno nije toliko striktno, popijem pokoje pivo nakon utakmice, ali opet pazim koliko mogu. Ponuda nakon Kutije naravno ima i za mali i za veliki nogomet, no ne bih ništa konkretno pričao o tome, a i zadovoljan sam trenutnom situacijom i što sam kod kuće, pogotovo što očekujemo rođenje Milinog brata“, zaključio je.

Prostora između posla i nogometa nema previše, slobodno vrijeme iskoristim za kavu i druženje s Milom. „Sreća pa imam Ivanu koja može sama baratati s djetetom i svime budući da mene baš i nema često kod kuće, a ja sam svakako svoje obaveze prilagodio Mili otkako se rodila i ne bih ništa mijenjao, zadovoljan sam.

Dok je Fićo zadovoljan, zadovoljni su i Pakračani koje će nadamo se još dugo zabavljati svojim bravurama u Hajdukovom dresu i dobrim duhom. Kod njega ne vrijedi ona - forma je prolazna, klasa je vječna. Iz tjedna u tjedan dokazuje kako je njegova forma neprolazna, a ne igra dobro jedino kad je odsutan s terena, spriječen ozljedom. Nadamo se da su svi pehovi napokon iza njega i kako će trijumfalno predvoditi mladu i potentnu momčad Dude Ljevakovića do naslova prvaka 4. MŽNL SB-PŽ.