Najavljujući sugovornika u rubrici "sugrađani" za veljaču, iskoristit ću smjernice koje sam prezentirao istome ukazavši mu svoj naum o reportaži za izdanje Pakračkog lista. Budući da smo radili tri godine ured do ureda, iz prve ruke sam mogao vidjeti o kakvom se vrijednom, pametnom i iskrenom čovjeku radi, jednom od onih koji daju cijelog sebe ne bi li u određenoj stavci poboljšali rad i funkcioniranje zajednice, a istovremeno nisu željni hvale i konstantnog veličanja onoga što čine, nego to jednostavno obavljaju volonterski iz čiste ljubavi te ispod radara. Baš takvi zaslužuju fokus na sebe kako bi ponajviše nadolazeća omladina, koja je sve češće zaslijepljena raznim Youtuberima, Tik Tokerima, influenserima i ostalim „intelektualcima“ koje oni vide kao zanimljive likove te provedu sate upijajući preko ekrana njihove mozgovno ispodprosječne sadržaje, imala uvid na kakve ljude - primjere iz udžbenika bi se trebali ugledati. 56-godišnji Pakračanin Tihomir Vuković - Tićo, jedan je od onih koji su hrabro i svim srcem branili svoju državu, a nakon što su uspjeli, s punom strašću nastavili i dalje zaduživati svoje sugrađane korisnim radom u onome što najviše vole.

Na ribolov i rat upecan na prvu

Bogatog životopisa, prvo bitnije čega se sjeća je odlazak sa stricem u ribolov kao petogodišnjak, odmah je bio upisan u pionire Papuka s kojima je išao i na natjecanja. „Nije to bilo ništa organizirano i evidentirano u ikakvim ligama niti slično današnjem ribolovu sa znatno više opreme, ali sam odmah osjetio natjecateljski duh i žar borbe, zagrizao sam baš kao riba. Ubrzo sam krenuo u školu, imao više obaveza, no i dalje sam si slagao raspored tako da pecaljka redovito skupa sa mnom ide po jezerima“, prisjetio se Tićo. Nakon završetka škole za vozača, radio je dvije godine u kotlovnici i savioni u Papuku, a doznavši da policija prima starije kadete, tj. osobe koje su već završile srednju školu, prijavio se bez imalo dvojbe. Omiljena aktivnost obustavljena je kobnim ratom kada je ribički pribor zamijenio za policijsku uniformu. Na tečaj prvih hrvatskih redarstvenika u Šimunsku krenuo je 5. kolovoza 1990. godine gdje je bilo oko 1.500 polaznika iz svih krajeva Hrvatske. „Već u rujnu bili smo na prvom vatrenom okršaju kada nam je u Petrinji ranjen kolega Josip Božičević. Srbi su podigli barikade i spriječili policiju da obavlja svoj zadatak, a nakon intervencije Antiterorističke jedinice Lučko uspostavljen je javni red i mir. Nakon toga vratili smo se u Šimunsku gdje smo nastavili s obukom te s čuvanjem objekata od vitalnog značaja za RH, poput repetitora Sljeme, banke, pošte i dr. Tog mjeseca završen je prvi dio tečaja te smo raspoređeni većinom u mjesta u kojima smo imali prijavljena prebivališta, pa smo ja i još nekoliko mojih kolega dobili službu u Pakracu. O našoj ulozi kao prvih hrvatskih redarstvenika u Pakracu već je nekoliko puta pisano te se sve zna.“, sročio je.

Iako nije htio zalaziti preduboko u ratne teme, budući da uglavnom voli razgovarati o tim nemilim događajima s nekim tko je bio s njim u ratu i za koga zna da mu ne može lagati niti on njemu, a u ostale priče sa strane se baš i ne petlja, ostalo je još materijala za ispričati te je na ribičke teme morao još malo pričekati.

Njegov cilj i zadaća bili su pokušati obraniti svoju obitelj i domovinu, to mu je bila glavna misao vodilja i srećom uspjeli su u tome, a naravno da mu je žao svih koji su ranjeni i poginuli. I sam je ranjen, ali ništa prestrašno osim par gelera koji su mu ostali u nogama. „Nakon ranjavanja se nisam baš mogao kretati, a vraćajući se iz kutinske bolnice, putem sam vidio tenkove koje su dovezli pripadnici 105. brigade HV-a iz Bjelovara. U bivšoj JNA bio sam instruktor na tenkovima T-55 pa sam odlučio otići u Bjelovar te posredstvom mojih nadređenih uspio dobiti jedan takav tenk kojeg sam dovezao u Poljanu, gdje smo sastavili posadu tenka i to: jedan od komandira bio je i Duško Štrbac, ciljač Dražen Vagner, poslužitelj Darko Josipović - Kvisko i ja kao vozač. Tenk je težine 36 tona u čiji je spremnik stalo 960 litara nafte, a jedna granata je težila oko 44 kilograma. S tim tenkom smo sudjelovali u oslobađanju mjesta oko Pakraca i Lipika“, prepričao je.

Rat poslije rata

Sarajevsko primirje - 2. siječnja 1992. godine vojska se morala povući, policija je i dalje ostala na punktovima, međutim uspjeli su nekako vojsku i civile staviti na punktove tako da se policija malo po malo uspjela vratiti na svoj klasični posao. „Polako se sve uspjelo organizirati uz pomoć zapovjednika kojih se promijenilo puno u Pakracu, a najistaknutiji koji je ostavio dojam i kao čovjek i kao nadređeni suborac bio je Nikola Ivkanec, čovjek koji je ostao najduže i dao cijelog sebe u obranu Pakraca u kojem je bio od listopada 1992. godine do svoje mirovine. Najteži period je bio poslije rata, u samom ratu stradalo je dosta civila i naših kolega policajaca, vojnika, a ja sam igrom slučaja priključen ekipi koja je radila ekshumacije i identifikacije posmrtnih ostataka. Taj posao sam radio sve do 1997. godine, a na približno 230 tijela sam sudjelovao oko identifikacije. Vrijeme poslije rata bilo je teško ne samo što se tiče ekshumacija, nego i raspisivanja tjeralica za pobunjenim Srbima i ostalim osobama protiv RH, bilo je krađa, paljenja kuća, oštećenja od granata, sve se to moralo popisati, evidentirati, pokušati pronaći počinitelja što je u to doba bila gotovo nemoguća misija jer su se ljudi svugdje raselili, nije bilo mobitela, računala, jedno vrijeme smo proveli u prostorijama robne kuće dok se postaja nije obnovila i radilo se sa skromnim sredstvima. U mojoj 23. godini počeo je rat, najbolje godine su mi otišle u nepovrat, ali nije mi ih više ni žao. Puno su nam pomogli dečki iz Bjelovara, Čazme, Virovitice, Koprivnice, Križevaca te svih drugih mjesta koja su pripadala PU Bjelovar. Oni su poslani ovdje na teren kako bi nam pokazali kako to sve funkcionira, što je razumljivo jer većina nas smo tada imali malo više od 20 godina i nismo mogli biti spremni na situacije koje su nas zatekle, jednostavno si prezelen da bi ti sad od dječaka postao čovjek koji će provoditi nekakve zakone i red. Ma još i danas mi je to teško zamisliti, a kamoli shvatiti kako smo to uspjeli, no jesmo i na to sam ponosan. Smatram to svojom moralnom odgovornošću i tako sam odgojen“, zaključio je.

Radi psihičkog stanja, 2005. godine odlazi na bolovanje, godinama se skupilo svega u glavi pa je potražio i dobio psihološku pomoć nakon koje je 2009. godine zaključio kako povratak na posao nema više smisla i otišao u mirovinu. Kako je u kriminalistici nailazio na samoubojstva, žrtve silovanja, ubojstava dojenčadi i ostale razne stravične stvari koje neizbježno ostave trag na čovjeku, bilo mu je potrebno desetak godina da se vrati u normalu u vidu jutarnjih ustajanja bez mučnine, bez raznih noćnih mora, buđenja u znoju i slično.

Povratak ribolovu i osnutak škole

Zatvaranjem poglavlja teškog perioda života, ponovno se mogao vratiti svojoj prvoj ljubavi u kojoj je našao mir i snagu za nastavak svog osebujnog puta. „Zakoračivši u mirovinu, nisam se zatvorio u sebe nego sam pokušavao što više na neki način pomoći zajednici“, rekao je. U ŠRD Pakrac priključio se 2001. godine, najprije kao kapetan ekipe jer je znao dosta stvari, a poznao je i uigranu ekipu koja se tada natjecala u pakračkom klubu, Željko Ljevaković - Trovač, Sandi Matijašević, Dejan Vondrak, Damir Leš, Saša Majić, Tihomir Jovanović i drugi. Poslije je i sam krenuo u natjecanja pa kasnije preuzeo ulogu tajnika kluba. „Moram naglasiti da je 90 posto stvari što se tiče ribolova odradio upravo Trovač koji je vodio natjecatelje, bio je tajnik i mama i tata svima. Imao je puno znanja i nije bio škrt podijeliti ga“, posebno je istaknuo Željka Ljevakovića.

ŠRD Pakrac nastao je 1947. godine. iz koje postoje i prvi pismeni tragovi o nastanku kluba. Uvidjevši kako godine lete i društvo stari, palo mu je na pamet kako ubrzo neće tko imati rukovoditi klubom i natjecati se pa je 2015. godine osnovao školu ribolova kao zalog za budućnost, s ciljem da se društvo ne ugasi. Doduše na početku je to bila jednodnevna škola, a od 2018. godine ju vodi kao cjelogodišnju školu ribolova, dva puta tjedno na Pakurnovcu ili Ramincu, a ako je vrijeme nepogodno, onda u pakračkoj sportskoj dvorani. „Ponosan sam i na školu jer sam skupio djecu, a roditelje posebno veseli što njihova djeca barem tih sat i pol vremena nisu na mobitelima. Pokušavam ih učiti i pravila, propise jer ih sve čeka ispit koji će morati položiti kad navrše 15 godina ne bi li dobili dozvolu za moraju imati i neko predznanje. Škola dobro dođe i meni osobno jer je lijepo raditi s klincima, upijaju kao spužve, kad im padne koncentracija odigramo malo i nogometa, odradimo par vježbi snage, a njima je to posebno zanimljivo jer i ja s njima to sve radim pa se čude kako ja to mogu, a toliko sam stariji od njih. Planiram ih ove godine odvesti na kadetsku završnicu kupa Hrvatske u Novskoj gdje će se natjecati s najboljim vršnjacima iz svih dijelova Lijepe Naše“, entuzijastično je prepričao.

Za razliku od seniora i juniora, kadeti se natječu samo pojedinačno. Ako se pitate zašto, odgovor se nalazi u tome što je lani osnovana liga u kojoj sudjeluje 11 kadeta iz cijele županije. Osam od njih 11 natjecatelji su pakračkog kluba, Lipik ima dva predstavnika te Brestovac jednog, dok Požega kao glavni grad županije nema ni jednog. Pametnom dosta.

„Škola ribolova i cjelokupan rad ribičkog društva čisti je volonterizam. Sponzori su nam bitni, a sve ih je manje, tj. spali smo na jednog i jako smo mu zahvalni, a to je Damir Altus koji je osigurao majice našim kadetima, financirao im pohvalnice, uvjerenja, a roditeljima zahvalnice. Poznanstva puno znače, ove godine sam klincima uspio nabaviti 13 štapova. Jedan od sedam metara u Interlandu košta 72 eura pa sam vlasniku složio što bi meni sve trebalo za školu. Nakon što je uvidio potražnju i broj polaznika uspjeli smo dogovoriti 40 posto popusta, ne moram ni govoriti koliko je to značilo našoj školi i koliko smo zahvalni. Ove godine jedan od donatora bio je i Anđelo Orač i njegova supruga Irena, koji su napisali knjigu Mala škola ribolova, koju sam tražio u knjižarama pa vidio da tamo košta oko 3.50 eura, a kako se poznam i s njim preko ribolova, nazvao sam ga i objasnio kako imam 15 kadeta u školi ribolova, osmero ih je aktivno te stalno treniraju, natječu se, čovjek se pohvalno izrazio i čudio kako sam ih uspio toliko puno okupiti jer oni tamo ne mogu, a pričamo o Zagrebu. Na kraju je ponudio 10 knjiga po cijeni od euro i još smo 10 dobili besplatno“, prenio je još zanimljivosti Vuković.

Na prvoj crti i u obrani ribolova

„Iako mnogi kažu kako ribolov nije sport i natjecanje, vrlo lako ih demantiram pa mogu i ovim putem. Velika je razlika između rekreacijskog ribolova i sportskog ribolova. Bivši radni kolega me pitao kakav je to sport, zašto se mi smatramo sportašima... Predložio sam mu da ode jedan dan sa mnom u ribolov. Ustajanje u 2 ujutro kako bismo smiješali hranu za ribe, rasporedili mamce u posude koje moraju biti baždarene po litraži, kante također, natjecanje je u Bilju iza Osijeka, moramo spremiti torbe, šteku, direktaše, štapove s rolom, mrežu čuvaricu, platformu, suncobran, prijaviti se na natjecanje... Nakon toga slijedi 2 sata priprema, dovoz i donošenje cijelog svog pribora na startno mjesto, hrane, mamaca, nakon prvog zvižduka pristupamo startnom mjestu, slažemo pribor, mamce i ostalo, mjerimo dubinu, drugi zvižduk služi za pregled hrane, treći za obilno hranjenje u trajanju 10 minuta, nakon toga počinje natjecanje. Mladež lovi tri sata, a seniori i juniori četiri, sveukupno u svom boksu moraš biti 6 sati i ne smiješ van, osim za obaviti nuždu ili u slučaju bolesti. Ima tu još detalja, ali da previše ne zalazim u sve, uglavnom sve skupa teži više od 30 kilograma i sve se mora donijeti rukama na startno mjesto, ponekad pješačeći i više od kilometra. Kad sam to sve nabrojao, samo je rekao „pa je, sport je“, kroz smijeh se rasprave prisjetio Tićo.

Najveći uspjeh kluba je natjecanje u par navrata u 1. ligi gdje im je najbolji plasman bio sedmo mjesto u konkurenciji 16 ekipa, što je s obzirom na slabija financijska sredstva bio odličan super rezultat budući da su kao manji grad dobivali i manji dio kolača. Konstatirao je i kako je natjecateljski ribolov užasno skup sport i bez zadiranja u detalje, to najbolje znaju svi oni koji se time i bave.

Slobodno vrijeme Tićo najviše voli provesti u ribolovu za sebe, a iako može biti ponosan na mnogo stvari, najponosniji je na svoju obitelj. „Najsretniji sam kad mi dođu djeca, a ribolov je posebna draž. Ne volim gužve, ne volim neka okupljanja od 50 ljudi, to mi je katastrofa, jedino ako se radi o natjecanju. Pakrac volim i da je najružniji, meni je najljepši, tu je moje djetinjstvo i cijeli život. A mi možemo biti sretni da je tako i da životni put nije odveo takvog čovjeka u druge sredine te smo i mi također ponosni što je Tićo Pakračanin.