Ljudska vrsta ispunjena je raznovrsnim osobinama i karakterima te je svatko individua za sebe, no postoji generalno razgranato stablo s određenim brojem tipova ljudi. Kako meni osobno, tako vjerujem i mnogim drugima, najdraži je tip osobe onaj s istančanim smislom za humor koji je samim time podupren i visokim kvocijentom inteligencije. A tu je naš sljedeći sugovornik najjači. Siniša Grubišić Sila rođen je 1971. godine u Pakracu (tu je već ispalio prvu duhovitu raketu - rođen sam u Pakracu jer tad nije bilo rodilišta u Lipiku, ne znam jel’ se sad šta promijenilo?), a osim što je iznimno zabavan britkim dosjetkama u konverzaciji uživo, nimalo ne kaska ni na društvenim mrežama te je na Facebooku svima poznat pod pseudonimom Alan Ford. Nama kojima radar u to vrijeme nije detektirao njegov profil, se razotkrio legendarnim komentarom na objavu Pizzerije Hookah u kojoj su obznanili kako traže konobara - Jel’ znate otprilike gdje je?

Prije nego smo započeli naš razgovor, pridružio nam se njegov dugogodišnji poznanik i prijatelj Željko Babojelić Babac, što je već tada dalo naslutiti da će biti smijeha i prije reda. Budući da su ove godine propali planovi kako će oni ići s Marijanom Prohaskom Pemcom i ostatkom društva na more, Babac je prenio i iz kojeg razloga - Pemac je sve obustavio jer Sila previše pojede i popije. Iste sekunde Sila je winnerom vratio servu - ne pojedem previše. A kad je već Babac bio s nama, njihova anegdota se rasprostrijela pred nama sama po sebi. Naime, nakon termina u pakračkoj dvorani, društvo je odlučilo skočiti do bivšeg Fast fooda preko puta Konja. Babca je zapao zadatak obaviti narudžbu što je on i učinio zatraživši zaposlenicu 12 tosteva, na što je Sila spremno dobacio - uzmi i meni jedan. Ovo bi bila uspješna reportaža čak i da sam samo napisao prepiske dosjetki glavnog nam sudionika dijaloga, no valjalo se ipak malo i uozbiljiti kako bi nam ispričao svoju priču.

Prvoligaš već u mladim kategorijama

Budući da je i naš sugovornik veliki nogometni znalac i fanatik, krenut ćemo kronološki od njegovih prvih nogometnih koraka. Prvi klub bio mu je Slavonac (sadašnji Lipik 1925) u kojemu je prošao pionirsku, kadetsku i juniorsku kategoriju, a u tom periodu izdvaja uspjeh juniorske selekcije koja je izborila nastup u najvišem državnom rangu, odnosno 1. HNL u kojoj je igrao Dinamo, Hajduk, Varteks itd. Prije toga morali su savladati kroz kvalifikacije Segestu iz Siska, Slobodu iz Varaždina i kutinsku Moslavinu koja se naposljetku također plasirala u prvoligaško društvo. “U toj su generaciji igrali Slavko Vuić, Marijan Galko, Goran Grafina, Mario Božić, Mario Zanetti, Goran Lukić, neka se ne uvrijede koga nisam spomenuo. To je bila baš jedna prava klapa i ekipa. Nekad nije bilo moguće sudjelovati u najvišem rangu ako seniori nisu u istom, no baš tad je to bilo moguće. Bilo je tu ljudi poput Stipe Klasnića, Mladena Nagya Bele, Martina Kovačića i ostalih koji su se potrudili doći do nekakvih financija kako bismo mi uspjeli odigrati prvoligašku sezonu. U kadetima smo također igrali prvu ligu te završili pri dnu, a u juniorima smo dohvatili sredinu tablice. Primjerice kapetan Dinama je tada bio Alen Peternac, igrao je Zoran Mamić, Jozo Gašpar, Tomislav Gričar, igrali smo protiv Lokomotive, Trešnjevke, Karlovca, Slaven Belupa, Varteksa na čelu s kapetanom Miljenkom Mumlekom, dakle mi, Moslavina i Bjelovar smo bili najmanje sredine koje su se tada našle u prvoligaškom društvu”, s ponosom se prisjetio. Period koji mu je ostao u jakom lijepom sjećanju, a nakon kojeg je uslijedio znatno teži, opasniji i ružniji.

Školovanje prekinuo rat

Osnovnu školu pohađao je u Lipiku gdje je i živio, dok je srednjoškolske dane proveo u pakračkoj Pedagoškoj školi. Nakon toga je upisao Kineziološki fakultet u Zagrebu, no kako je u to vrijeme bio obavezan jednogodišnji vojni rok JNA, put ga je odveo u Vukovar, Ilok, Dalj i ostala mjesta te je rat onemogućio njegovo daljnje studiranje budući da je počeo čim se vratio iz vojske. “Moj prijatelj Tugomir Sudar Šuga i ja smo odlučili zajedno ići gdje god nas pošalju, priželjkivali smo recimo Split, no na kraju smo poslani u Beograd, Lexi pomogao. Ta godina je bila najgora, otišli smo 1990. i trebali smo se vratiti 1991. godine na fakultet, no već je počeo rat kad smo se mi trebali vratiti u Hrvatsku. Moja jedinica je tada bila u Vukovaru, bila je baš ozbiljna i opasna situacija, neki dečki su već ginuli tamo, a ja sam se nekako u međuvremenu uspio dokopati Zagreba. Započeo sam i sa studiranjem, konstantno osluškujući vijesti o Pakracu i Lipiku o borbama, tko je s kim... Onda je uslijedio jedan sastanak na kojemu su između ostalih sudjelovali Zlatko Otopal Pajo i tvoj otac Borislav Ajman, okupili smo se u nekoj zagrebačkoj birtiji Đakovština da čujemo kakve su informacije. Studiranje je potom potrajalo dva tjedna nakon čega sam definitivno odlučio vratiti, sestra mi je radila u tamošnjem kriznom štabu i tako sam se vratio kući. Lipik se branio prije oslobođenja, 27. i 28. studenog su bile žestoke borbe u kojima je skupa sa mnom stradalo dosta ljudi tako da fakultet nisam više ni pokušavao nastaviti, ali zato sam širom otvorio vrata nogometa kojim sam se ponovno počeo zaljubljeno baviti”, prepričao je Sila.

Povratak nogometu i zezanciji

Svoj prvi seniorski staž, ujedno i u najvišoj ligi, odigrao je u 3. HNL sjever u Daruvaru koji ga je doveo u svoje redove u paketu s Prohaskom, Krpanom i Knokom, budući da Lipik i Hajduk tada još nisu počeli s radom zbog ratne situacije. Natjecali su se između ostalih protiv Međimurja, Zagorja, Varaždina, Čakoveca, a nakon dvije godine dobre lige, nogometa i zafrkancije, gdje u potonjoj stavci ističe Brunu Marića kao glavnu vedetu cirkusa, vratio se u Lipik gdje su složili dobru ekipa u kojoj je godinama igrao s užitkom. Svoje posljednje seniorske vještine demonstrirao je u Hajduku da bi se po završetku karijere transferirao iz seniorskog u veteranski nogomet u kojemu također nije nedostajalo vrhunskog nogometa i zezancije. “Malo sam ranije od ostalih krenuo ka završetku nogometnih aktivnosti, točnije 2001. kada sam imao 30 godina, budući da sam se tada zaposlio u Stragatransu kao dispečer te nisam bio u mogućnosti redovno prisustvovati treninzima i utakmicama. No nakon višegodišnje pauze od nogometa, uslijedio je još jedan poziv, ovaj put u veterane Garića gdje sam također proveo jedan vrlo lijepi, uspješan i zabavan period”.

U Gariću iz Garešnice 2008. godine su snage udružili bivši rivali s malonogometnih terena pa su tako Sila, Pemac, Dubravko Ljevaković Dudo, Željko Solomun Sola, Dinko Kliček, Ćuko, Velimir Žunac, Siniša Klobučar, Vladimir Kiš, Josip Bilandžija i ostali složili moćnu ekipu koja je deset godina zaredom bila prvak Bjelovarsko-bilogorske županije, službenog županijskog natjecanja u Bjelovaru. “Deset godina smo išli u Rovinj ili Poreč na završnicu Veteranskog prvenstva Hrvatske gdje sudjeluju svi pobjednici županijskih natjecanja. Tamo smo dobro igrali i jako dobro se družili, a jedne godine toliko dobro da smo ušli u finale gdje smo postali viceprvaci Hrvatske izgubivši na penale. Jako dobra ekipa, jako dobri dečki, baš su bili za sve, što god je trebalo. Službeno sigurno moj najveći uspjeh u velikom nogometu, biti drugi u Hrvatskoj s nekom ekipom na najvećoj državnoj razini. Ostalih godina smo ispadali u prvom krugu, ali smo ostavljali dobar trag u ostalim aktivnostima”, s osmjehom je završio veteransku priču.

Dudovo Bure

Kostur malonogometne ekipe Dudovog Bureta (Pop, Lexy, Pemac, Krpan, Campi) bio je u najboljim godinama kada je u istu pozvan i 17-godišnji Sila. Iako nije igrao zbog propozicija i limita od dozvoljenih deset igrača koji imaju pravo nastupa, bio je dio ekipe (jedine s prostora bivše Jugoslavije) te zdušno navijao u njihovom famoznom osvajanju turnira u Parizu u konkurenciji 24 najbolje ekipe Europe koji je neslužbeno i dobio naziv Prvenstvo Europe. Sila je svoj prvi turnir odigrao u Okučanima, a natjecali su se i u 1. HMNL, dok im je najveći problem bio nedostatak dvorane. “To mi je bilo najveće priznanje od svih klubova u kojima sam igrao, Dudovo Bure je stvarno jedna dimenzija iznad svega navedenog. Veliku je ulogu u tome odigrao Darko Kelemen, trener ekipe te mlađih kategorija i poznao je sve lokalne igrače, a također i Bela Nagy koji je vidio nešto u tom malom, štrkljavom dječarcu. Kasnije, bez obzira na razliku u godinama jer su nositelji 60., a ja 71. godište, u početku je to izgledalo kao velika razlika, međutim ja bih to nazvao fazom ubrzanog rasta i razvoja tako da sam se ja brzo uklopio u tu ekipu i ostao sam do gašenja kluba. Iako je ugašen, mi smo svi i dalje obiteljski prijatelji, kumovi te klub živi i dalje kroz redovita raznorazna druženja i okupljanja, naša djeca se također druže međusobno, zato je film o Dudovom Buretu i nazvan Samo je nebo iznad nas.”

Na upit tko mu je bio najbolji suigrač, nakon par momenata razmišljanja isplivalo je ime napadača Zdravka Bešlića Brke, koji mu je dvije sezone bio suigrač u Daruvaru. "A Vladimir Kiš je najsporiji brzi igrač s kojim sam igrao. Pozdrav Vlado! Ako me pitaš za mali nogomet, hm... Ako je plaćeni oglas, onda Pemac!”, ponovno je razvalio s dosjetkom. “Nevenko Vasiljević Vaske je bio paklen igrač, a što se tiče Dudovog Bureta, Dudo i Pemac bez razmišljanja”.

Nakon igranja u trenerske vode

Iz igračkih dana ostale su mu samo lijepe uspomene gdje ima slatke brige izabrati iz kojeg perioda bi izdvojio najdraže dane, a budući da su sve uspomene sjele na mjesto, sipao je trenutke kao iz rukava. Juniorski, momački dani ludovanja i dobre igre s Gašom, Marijom Božićem, Slavkom; Lipik s Pemcom, Krpanom, Dudom, Gašom, Ćukom, braćom Krakan, Čalušićem; neizostavni veterani Garića gdje je kontinuirano odigrao najduži period; Dudovo Bure... A u svemu tome, razvijena je i ljubav prema trenerskoj poziciji. Već u početnim seniorskim sezonama, kada je imao 23 godine, počeli su ga zanimati taktički aspekti igre, što je dodatno pogurao gledanjem VHS kazeta utakmica, primjerice između Hrvatske i Njemačke kada je znao i po dva, tri puta pregledati istu utakmicu ne bi li si približio kako momčad funkcionira u formaciji 3-5-2, kako to Matthias Sammer iz posljednje linije često završava u završnici itd. “Najkonkretniji upliv u trenerski kutak u igračkim danima dogodio se kada smo u Lipiku ostali bez trenera za kojeg nije bilo planirane zamjene pa smo tako naposljetku Dudo i ja vodili momčad kao treneri-igrači. Nije bilo lako, ali bila je to vatrogasna mjera nakon koje sam se još više počeo zanimati za tu poziciju. Isto mi se dogodilo i u Hajduku kada smo ostali bez trenera pa sam kao trener-igrač vodio ekipu u paru sa Zoranom Hofmanom. Bitan utjecaj i dodatno povećani interes dobio sam i tijekom mandata Vjerana Simunića u Lipiku kada je organizirao dječji kamp, obuku mladih igrača u trajanju od dva tjedna u vidu testiranja igrača, odrađivanja raznih vježbi, a u svojstvu asistenata bili smo Dudo, ja i Boris Perkov koji je bio odličan igrač i demonstrator, tu sam također osjetio da bi me to zanimalo”. A da treba biti i da je dobro što je trener, potvrdio je fantastičnim odgovorom na pitanje što je najbitnije u razvoju nogometaša, maknuvši u stranu očigledne stavke, faktor sreće i ozljede. "Talent, ali ne onaj 10 postotni, a 90 posto rada, nego takav da mora biti vidljiv i istančan koji je i privukao tu osobu baš u taj sport u kojemu ga uspijeva lako demonstrirati, zatim uloga roditelja, posvećenost i pohađanje škole nogometa gdje se točno zna što se uči u prvom, što u drugom razredu itd.”, obrazložio je.

Nakon 12 godina rada u Stragatransu, 2010. godine je aktivirao mirovinu te se aktivnije uključio u trenerski rad Hajduka. Iste godine upisao je nogometnu akademiju skupa s Dudom i Dinkom te je svaki vodio jednu od mladih kategorija. Kako kaže, bilo je puno više djece nego danas, samim time lakše i raditi. Uskoro je postao i voditelj škole nogometa te su uveli najmlađu kategoriju, odnosno dječju igraonicu koja ne participira u natjecateljskom dijelu, ali ima redovne treninge te odigrava prijateljske utakmice po dogovoru. “Svaka kategorija je imala svog trenera i u to vrijeme se par godina igrala 1. kvalitetna liga Slavonije i Baranje s mlađim i starijim pionirima. Želja nam je bila podići kadete i juniore na tu razinu jer bismo na taj način kasnije dobili seniora koji je šest godina igrao kvalitetnu ligu te koji bi se brže uklopio i privikao na utakmice seniorske razine, no jednostavno matematika to nije dozvolila budući da se sve više djece iseljavalo iz Pakraca, zasitilo nogometa, prebacilo na neki drugi sport ili odlazilo na školovanje u druga mjesta, što je također problem i većim sredinama od Pakraca. Tu je 2016. godine došlo do ideje bez fige u džepu i dva pokušaja spajanja Hajduka s Lipikom, no nažalost ideja nije zaživjela. “Pemac je bio predsjednik kluba i uvelike je podržao tu ideju, izračunali smo da bismo skupa taman imali dovoljno djece za igrati kvalitetnu ligu od mlađih i starijih pionira sve do kadeta i juniora, što bi činilo zajedničku školu nogometa, a eventualni višak djece bismo prijavili u županijsku ligu, dok bi seniori imali zasebno svatko svoju ekipu. Time bismo otvorili prostor i naprednijoj djeci koja odskaču u svome godištu da “preskoče razred” i igraju za jednu kategoriju iznad svoje gdje bi napredovali više nego među svojim vršnjacima. Najveća prepreka je bila ta što su pojedini juniori ujedno i seniorski igrači te bi se morali opredijeliti igraju li za juniore i seniore Hajduka ili Lipika, no sada je i taj problem riješen, što smo mogli vidjeti prošle godine kada su se kadeti koji nastupaju i za seniore mogli natjecati za istu ekipu nazvanu Škola nogometa Li-Pa, što bi sada naravno bilo izvedivo i za juniore. Naš broj stanovnika jednostavno matematički sugerira kako svu mladež treba staviti na hrpu, a ne želim biti pesimističan pa se nadam da će u budućnosti i doći do toga”.

Prvi seniorski trenerski angažman imao je u Hajduku nakon što se pokazao odličnim rukovoditeljom svih momčadi mlađih kategorija, kojemu se posebno zahvalio na prilici da se profilira kao trener i kompletira vođenje svih kategorija. Jedno vrijeme je istovremeno i održavao teren, dok svo svoje znanje nije prenio na Tomu Škondru. “Tomo me nadmašio 100 puta, svaka mu čast, Hajduk je sretan klub što ga ima. Pitao si me je li teže biti oružar ili voditi ekipu, moj odgovor je - jedan je Tomo Škondro”, pohvalio je kolegu. Autor teksta se vratio u Hajduk iste sezone kada je Sila preuzeo klupu seniora te je imao direktan uvid u njegov rad, stručnost, pedantnost i profesionalizam, isto kao i u milijun situacija u kojima se vrlo vješto znao našaliti. Izdvojit ću jednu anegdotu u kojoj je šmekerski riješio učestalo kašnjenje tadašnjeg igrača Hajduka, Mile Kovačevića koji je živio u Bosni i Hercegovini te morao preći granicu svaki put kada je dolazio na treninge i utakmice. Uz standardne isprike na kašnjenju popraćene navođenjem gužve na granici kao glavnim uzrokom vremenski neadekvatnog dolaska na trening, pri takvom četvrtom dolasku Sila ga je samo upitao - Mile, a da si krenuo ranije, bi li stigao ranije? Nakon toga, Mile više nije kasnio. Nakon jedne odrađene sezone te pola druge, nastupila je Corona koja je pomutila planove svima pa tako i Sili koji je u nedostatku aktivnosti odlučio odstupiti, a pauzu iskoristiti dodatnim nadogradnjama trenerske licence što je naposljetku rezultiralo dosezanjem visoke razine, odnosno UEFA A licence. “Sljedeći trenerski angažman imao sam u Daruvaru, na poziv mog velikog prijatelja, suigrača Dalibora Resa koji je također bio voditelj daruvarske nogometne škole, poziv koji nisam mogao odbiti i bio je to period na koji imam prekrasne uspomene. Mlada, domaća ekipa, kakve i preferiram, s kojom sam imao odličan odnos i kemiju, no nismo rezultatski postigli ono što smo si zacrtali pa sam se zbog vlastitog nestrpljenja za boljim rezultatima koji bi vjerojatno došli, povukao nakon 9 mjeseci, iskreno rečeno želeći napraviti malu pauzu i napuniti baterije”.

Trenersku funkciju obavljao je i u Arsenalovoj školi nogometa u Hrvatskoj, Grčkoj i Engleskoj. Potom je uslijedio poziv sportskog direktora Moslavine, Danka Cerovečkog, bivšeg igrača Hajduka i Lipika, koju vodi i dan danas. Opisao ga je kao odličnog nogometaša i osobu, a na kraju ga je nagovorio na angažman tako što mu je kroz šalu rekao kako nema nikakvog pritiska i očekivanja, jedino neka prođe Rijeku u kupu i sve super, što je Sila objeručke prihvatio. “Još uvijek nisam požalio tu odluku, odlično posložen klub, sjajni međuljudski odnosi s ljudima iz kluba, Otišli smo na pripreme na Omanovac, Dekya vole svi i pitaju stalno za njega. Tu je i prekaljeni Batarelo koji je šlag na tortu, bivši prvoligaš koji u svojih skoro 40 godina gori za Moslavinu kao da mu je to prvi klub. Obučeni igrači kroz školu nogometa, odlične radne navike, odazvanost na treninge, ma nemam nikakve zamjerke. Ostavili su me na klupi iako smo odigrali neriješeno s Rijekom pa naposljetku ispali na penale, nisam znao da moramo i penale vježbati”, zalaufao se Sila sa svojim genijalnim forama.

Uključio se i u Nogometni savez Požeško-slavonske županije gdje je pet godina radio kao županijski instruktor za mlađe kategorije koji provodi selektivne procese. Najbolji pojedinci županijskih klubova nakon polaska na treninge i utakmice tih selekcija bivaju izabrani i promovirani na regionalna natjecanja između četiri županije, da bi se napravila regionalna selekcija koja ide na završnicu državne razine u Split i Medulin. Od igrača Hajduka ili koji su igrali u Hajduku, do završnice su dogurali Matija Joščak, Marko Milošević te Ivan Keć. Nakon toga je bio povjerenik za natjecanje županijske lige mladeži, a zatim i seniora u 4. MŽNL SB-PŽ, no takav administrativan tip posla ga nije dugo držao entuzijastičnim. Također je i delegat te povremeno delegira županijske utakmice uz one u već spomenutoj 4. MŽNL SB-PŽ.

Obitelj, šala i pobjeda

Obitelj Grubišić Sila je sagradio sa suprugom Livijom s kojom se oženio 1997. godine nakon četiri godine poznanstva, a budući da je Livija iz Sirača, Sila joj je zapeo za oko u danima kada je igrao u Daruvaru. Livija je voditeljica Učeničkog doma u Pakracu, a kći Ema je slijedila majčine stope i završila Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu te radi u lipičkom Centru za pružanje usluga kao socijalni pedagog. “Nikša izvanredan nogometaš i izvanredan student Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, smjer kondicijskog trenera, što bi značilo da je dobar nogometaš, a solidan student”, nije Sila izdržao dugo do sljedeće šale. “Igra u Hajduku, drago mi je da igra sa svojim prijateljima i volim ih doći pogledati, lijepo igraju. Najponosniji sam na svoju djecu.”

Osim nogometa, natjecao se za školu i u atletici, preciznije u krosu, trčanju na 1.500 do 3.000 metara, u čemu je postigao vrlo zapažene rezultate. “Košarku smo voljeli igrati, a najzabavnija rekreacija mi je skijanje. Na pitanje što mu pruža najveći gušt, ispalio je kao iz topa - pobjeda! I volim vrijeme provoditi na Karauli, kako ja volim zvati moje prirodno okruženje u Siraču, livada, voćke, tamo ću provoditi sve više vremena.”

Budući da sam mu se imao na čemu smijati tijekom cijelog razgovora, zanimalo me kako obitelj reagira na njegov humor. “Moja prva žena (Livija) tvrdi da je riječ o poremećaju u kojemu osoba ima potrebu samu sebe zabaviti, a ja kažem da se glupiram odmalena.” Sila, nastavi se glupirati i dalje i nikad nemoj pokušati izliječiti svoj poremećaj! Budući da je tijekom razgovora davao vrlo osebujne odgovore, šteta ih je bilo ne citirati pa je njegovu reportažu najbolje završiti odjavnom vlastitom mišlju: “Mislim da je nama koji se bavimo amaterskim sportom duži niz godina najveće bogatstvo prijateljstva i kontakti koje smo ostvarili, tako da se ispričavam svima koje nisam spomenuo, a sigurno su bili bitan dio mog sportskog života i općenito, mislim na njih”.