U večer 29. rujna 1991. godine pakrački branitelji su evakuirali pakračku psihijatriju, posljednji aktivni odjel bolnice koji je ostao zarobljen u ratnom okruženju i unutar njega danima bez elementarnih uvjeta za život uključujući pitku vodu i hranu s 270 teških psihičkih bolesnika i medicinskog osoblja predvođenih liječnicima Krešimirom Vidovićem i Nikolom Zelićem. U akciji nitko od pacijenata i osoblja, ali ni spasioca nije stradao, svi su iste noći stigli na planirana odredišta u Kutinu, Popovaču i Zagreb, a sam karakter akcije zaslužan je što je ona proglašena najhumanijim bitkom Domovinskog rata.

U povodu toga jučer su se najprije ispred zgrade psihijatrije, potom na misi u bolničkoj kapeli i na kraju u gradskoj vijećnici okupili dio sudionika i njihovih gostiju podsjećajući na ovaj humani događaj nedovoljno popraćen u medijima,  kako su jučer ponovo isticali svi govornici.

Hrabar i rizičan potez

Marko Martinelli, jedan od zapovjednika 40-tak pripadnika prekopakranskog Zbora narodne garde koji su u toj akciji imali najteži dio, transport pacijenata od kojih su mnogi bili polupokretni ili nepokretni, od bolnice preko Pakre do autobusa u Gupčevoj ulici, je pred napuštenom zgradom evocirao sjećanja na taj događa, a u istom tonu je nastavljeno i u gradskoj vijećnici gdje je u uvodnom dijelu pušten skraćen video film napravljen 2011. godine.

Nakon toga o tijeku odvijanja akcije govorili su sudionici Drago Skalnik,  Antun Fričer, a medicinska sestra Olja Zelić govorila je o teškoćama života unutar zidina bolnice nekoliko posljednjih dana pred evakuaciju koje su pacijenti i osoblje proveli pod stalnom četničkom paljbom s minimalnim količinama hrane i vode što je i bio razloga da se tadašnji ministar zdravlja dr. Andrija Hebrang, nakon neuspješnih pregovora s JNA, odluči na hrabar i rizičan  potez evakuacije o čemu je jučer govorio Đorđe Gunjević, tadašnji pomoćnik  povjerenika Vlade RH za Općinu Pakrac. On je događaje od prije 25 godina povezao sa sadašnjim stanjem  u pakračkoj bolnici naglasivši da u ime ove akcije i sav ostali doprinos i značaj koji je bolnica imala u događanjima tijekom Domovinskog rata njen status u hrvatskom zdravstvenom sustavu ne smije biti upitan, jer „ovo danas nije dobro“.

U takvim razmišljanjima o bolnici pijeteta i poštovanja podržala ga je gradonačelnica Anamarija Blažević istaknuvši da postoje planovi i za bolnicu i za njene napuštene objekte, te još jednom naglasivši da branitelji moraju biti ti koji neće dozvoliti izvrtanje povijesnih činjenica o čemu je i danas puno toga čula.

Uobičajenim zahvalama braniteljima i sudionicima ove humane akcija pridružio se i dožupan Ferdinand Troha, naglašavajući da je uvijek počašćen pozivom da sudjeluje u Pakracu na ovakvim skupovima uz obećanje da će Županija podržati pakračke želje i nastojanje da bolnica dobije zasluženo mjesto, kao i u revitalizaciji njenih napuštenih objekata jer je ta ustanova preznačajna za Pakrac i Lipik. U tome se složio i gradonačelnik Lipika Vinko Kasana.

Izaslanik ministra branitelja Tome Medveda, umirovljeni general Miroslav Vacek, mada i sam sudionik, je također zahvalio akterima uz naglasak da su time doprinijeli karakteru Domovinskog rata kakav su vodili hrvatski branitelji što je u međunarodnim okvirima ostalo nezapaženo.

Mjesto terenske nastave iz etike

Izaslanica predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, dr. Marijana Braš, i sama psihologinja, naglasila je etički značaj ove akcije pomalo zatečena činjenicom da je o tome ostalo jako malo zapisanog. Ona smatra da ova akcija i ti prostori trebaju biti predmet terenske nastave etike za studente medicinskog fakulteta i obećala da će na tome poraditi i da će se brzo organizirati takav vid edukacije budućih liječnika. Sa stanovišta struke istaknula je da se nedovoljno vodi pažnja o zdravlju branitelja, pa je i statistika poražavajuća – životni vijek branitelja kraći je u prosjeku za 20 godina od ostalih građana. „Svaka vam čast i hvala vam u ime čovječanstva što ste to učinili“,  završila je obraćenje koje je okarakterizirala izuzetnom čašću.

Obilježavanju je prisustvovalo 50-tak osoba, od kojih 40-tak istih svake godine, pa je više sudionika istaknulo opuštenu, gotovo obiteljsku atmosferu.