Kad Pakračaninu spomeneš prezime Almaši prva asocijacija obično bude golubarstvo. Otac Darko i sin Dario Almaši ljudi su iz golubarskog svijeta, no mlađi sin Almaši – Siniša, nije taj tip. Listonoše ga, kaže, ne zanimaju… „I danas se otac zna naljutiti „trideset godina si ovdje, a ne znaš koji je koji golub?!“ A, kad me ne zanima, šta mogu…“ uz smijeh će Siniša.

Priča je, naime, posve druga…
Nekad davno, još u predratno doba Lipik je bio na glasu kao najbolji rehabilitacijski centar za liječenje multiple. Danas je ova lipička medicinska ustanova na najboljem putu prema staroj slavi. Zasluge za to ima i čovjek koji je dio fizioterapeutskog tima lipičke bolnice.
Siniša Almaši, prvostupnik fizioterapije, prvi je od jednakih u fizio - timu Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju kaže, a BOBATH koncept koji Siniša sa svojim timom uspješno primjenjuje pri rehabilitaciji pacijenata nakon pretrpljenog moždanog udara ili multipleskleroze danas je predmet predavanja na kongresima fizioterapeuta, medicinskih sestara ili doktora koje ovaj prvostupnik fizioterapije održava širom regije.
Siniša je u lipičkoj bolnici danas na glasu kao odličan terapeut koji posebnom primjenom spomenute metode postiže značajne uspjehe na polju oporavka. Iza sebe ima nekoliko slučaja „dizanja na noge“ pacijenata nakon teških, gotovo tragičnih povreda, pa je njegov poseban način terapije privukao pažnju javnosti.
„Osim stručnog dijela, predavanja koristim i za promociju naše bolnice, a rezultati koje postižemo nagrađeni su daljnjim ulaganjima u naše stručno usavršavanje. Trenutno ovaj koncept radim s četvero kolega i kolegica, a količina pacijenata koja nam pristiže samo su potvrda kvalitetnog rada.“

A nije sve moralo biti tako…

Rođen je 1975. godine u Osijeku, a rane je dane zajedno s bratom Darijom proveo u Pakracu od 1977. godine kada su ovdje otac Darko i majka Jovanka dobili posao.
U vrtić nije išao, a osnovnu školu je riješio u Pakracu. Iako mu je po roditeljskoj crti odgojno obrazovna struka bila bliska, u Kutini je upisao srednju elektrotehničku. Struja kao struja mu i nije bila prvi favorit, no izbor škole uvjetovalo je nešto posve drugo…

„U Kutini sam mogao nesmetano nastaviti s trčanjem kojim sam se intenzivno i uspješno bavio, pa sam i srednju školu upisao zbog mjesta boravka, a ne zbog struke.“ Da sudbina nije umiješala svoje prste, trebao je biti vrhunski sportaš maratonac. Sekunde, minute i sati zaustavljeni na ciljnoj ravnini odavali su vrhunski talent koji je sigurno kročio prema svjetskim sportskim priredbama. Sve do jednom. Trošeći kilometre, na žalost se ispostavilo, trošio je i srce. Životna pumpa više nije mogla pratiti žestok ritam i poslala je upozorenje, pa je tog dana, 1997. godine, zbog otkrivene srčane mane istog momenta morao zaključiti sportsku karijeru.
Trčao je od djetinjstva, „ u raznim crosevima organiziranim u okolici uvjerljivo sam pobjeđivao, bilo je to još doba viših razreda osnovne škole, primijetio me Ivan Molnar iz tadašnjeg Atletskog kluba Jedinstvo iz Pakračke Poljane, kasnije Croatia maraton. Uz dobre rezultate išla su i velika natjecanja. Osvojio sam naslov juniorskog prvaka Hrvatske, a u debitantskoj sezoni među seniorima osvojio sam peto mjesto u državi.“
Sjetit ćete se, bilo je to vrijeme poznatih maratonaca iz tima Ive Molnara, trčali su tu Lacković, Paripović i ostali koji su činili vrh hrvatskog maratona, pa se uz njih moglo vidjeti i proći svijeta. „Trčao sam primjerice Bečki maraton dva puta, to su već bile moje afirmativne godine i bez lažne skromnosti bio sam dobar“. Bio je odličan, jer kad izboriš normu za Svjetsko prvenstvo onda su pridjevi sjajniji. Čekao ga je New York i izazovi na svjetskoj razini, no prst sudbine i redovan sistematski pregled rekli su – stop.
„Žalim i danas što nisam stigao odraditi barem to svjetsko prvenstvo u Palma de Malorci, želio sam doživjeti i maraton u New Yorku, rezultat od 1:07:00 u polumaratonu garantirao mi je određene prilike, no strah je bio jači. Valjda mi se ne bi ništa dogodilo, ali ulog je bio prevelik“.
Danas potrči rijetko. Nekad je znao trčati 45 minuta, „ispod toga se nisam niti skidao u sportsku opremu, trčali smo po 400 kilometara mjesečno“, a danas kad više ne smije „pustiti noga“ jednostavno nema volje. „Problem je kad znaš što i kako trebaš, a ne smiješ. Onda bolje niti neću.“

Kako ga je izgubio sport, tako ga je dobila medicinska struka. Praktično istog trenutka, jer se nakon naglog prekida sportske karijere posvetio fizioterapiji i stalnom usavršavanju na tom polju koje traje do danas kad na diplomskom studiju odrađuje petu godinu.

Slobodnog vremena se nađe, provodi ga sa ženom Tamarom s kojom je u braku od 2001. godine te osmogodišnjim Dorijanom i četverogodišnjom Dorom. Iako Daruvarčan „po ženi“, u srcu je Pakračanin. Snažna nit poveznica još iz dana djetinjstva i danas ga često odvuče u zavičaj. Obožava osamdesete godine, najljepši period života gdje se danas vrati kroz muziku tog doba i kakvu dobru knjigu. „Ma od muzike poslušam sve osim narodnjaka, za to nemam uho, iako kad je neka fešta u pitanju onda izbora nema, šta ću… Knjige? Stephen King ponajviše.“
Fotografiju smo ostavili za kraj. Fasciniran je prirodom koja je se često nađe kao tema iza objektiva Sinišinog Canona. „Da, dosta fotografiram, najčešće prirodu, šumu, vodu. Voda me privlači jer simbolizira nepredvidljivost života, čas spora, čas brza, negdje mirna, ponegdje divlja, sve što čini i sam život“. Fotografije objavljuje na internetu na uvid svjetskim majstorima, ali i javnosti koja i jest glavni sud, pa se posebno ponosi 12. i 13. mjestom osvojenim 2014. godine u konkurenciji pedesetak tisuća fotografija.
„Posebnim načinom glasanja, „jedan na jedan“ sistemom ispadanja došao sam do samog vrha. Princip glasanja je moja fotografija protiv nečije, pobjeda nosi bod, pa kroz dnevne, tjedne i mjesečne bodove dođeš do konačnog godišnjeg ranga.“
Osim vlastitog zadovoljstva fotografiju je iskoristio i u humanitarne svrhe, pa je nakon poplava u Lipiku u dogovoru s ravnateljem lipičke bolnice Darkom Kelemenom i gradonačelnikom Vinkom Kasanom organizirao prodajnu izložbu svojih radova, a prikupljenu svotu iskoristio za konkretnu pomoć djeci s ugroženog lipičkog područja.
„Organizirali smo izložbe radova u Lipiku i Daruvaru, bili su to kaširani printevi fotografija u više veličina, cijene su bile prihvatljive u rasponu od 80-180 kuna i sakupili smo nešto više od 8.000 kuna. Novcem smo platili hranu u školskoj kuhinji, vrtićancima mjesec vrtića, a srednjoškolcima autobusne karte do škole u Daruvaru. Sve to za djecu sa stradalog područja Lipika“.
I sada kad se vratimo na početak priče, postaje jasnije nezadovoljstvo starijeg Almašija što mlađem sinu nije uspio usaditi ljubav prema golubovima. Uspješan u svemu čega se primio, sigurno bi i među golubarskim kapitalcima imao što za reći. No, kako kaže Siniša, život je nepredvidiv, baš poput vode…