Grad Pakrac do 3. siječnja

Dok nas u posljednje vrijeme s naslovnica nacionalnih dnevnika ili tjednika - bilo u tiskanom, bilo u digitalnom obliku – svakodnevno bombardiraju vijesti o krahu i dubiozama najveće privatne kompanije u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi, kad kroz iste sve glasnije i sve opširnije dolazimo do detalja i slušamo priču o tome kako se gube konci i postaje žrtva vlastite megalomanije sve dok ti neumjerenost u kratkom vremenu konačno uništi brižno njegovani status kulaka ili gazde, mi smo u našem Pakracu godinama svjedoci jedne posve drugačije priče - priče o umjerenosti i planskom razvijanju.
Iako ne skrbi o tisućama pa ni o stotinama radnika - na plaći ih ima desetoricu – Silvano Ajhner danas je primjer kako godinama ostati i opstati u gospodarskoj utakmici u malom gradu kakav je Pakrac, u sredini koja nudi ograničenu kupovnu moć na malom prostoru gdje su dvojica s istom ponudom - previše. Sad već tridesetak godina usluge Ajhnerovih, najprije kroz obrt pokrenut od oca Domenika, poznatog pakračkog majstora i trgovca te kasnije i poduzeće „Termo – metal“, svjedoči o umjerenosti i pravilno tempiranim, postavljenim, ali i ostvarenim ciljevima koji su vremenom iznjedrili stabilnu tvrtku.


Silvano je rođen 1980. godine u Pakracu kao mlađe dijete oca Domenika i majke Mare te brat Sylvie. Obitelj Ajhner živjela je u to doba u rodnoj kući u Filipovcu iz čije je garaže otac Domenik ili Meno, kako ga stariji poznaju, 1988. godine pokrenuo bravarski obrt. Kroz godine poslovanja kod Pakračana je prepoznat kao vrstan majstor za usluge servisiranja i održavanja centralnog grijanja, što je i bio odličan temelj za prve poslijeratne dane kad 1992. godine otvara trgovinu vodovodnog materijala. Već 1995. godine kupuju kuću pakračke obitelji Križ, smještenu na samom ulazu u pakračku Veneciju, koju sami i uz pomoć tadašnjih djelatnika obnavljaju i useljavaju u suvremenu trgovinu.
„Kao i svaki klinac, tih godina još nisam bio načisto što želim raditi u životu. Živio sam srednjoškolske dane i nisam gubio previše vremena u razmišljanjima o budućnosti. Jasno da sam bio svjestan da je jedna od mogućnosti raditi i stasati uz oca pa jednog dana i preuzeti posao“, priča nam Silvano i dodaje kako ipak nije odolio mogućnosti da se nakon gimnazijske svjedodžbe 1999. godine oproba i na fakultetu. Izabrao je - pravo. Da je odabrao krivo pokazalo se već na samom startu kad je sam sebi ubrzo priznao da nema niti previše volje niti ambicije stvar izgurati do kraja. Uštedjevši roditeljske živce, ali i novce vratio se u Pakrac.

Nekako u isto vrijeme u Silvanov život ulazi i buduća supruga Vesna s kojom se iste godine i ženi i postaje otac kćerkice Ive. Zajedno sa suprugom uključuje se aktivnije u rad već uhodane trgovine i 2000. godine, u dogovoru s ocem, od bivše pakračke tvrtke „Budućnost“ kupuje zgradu starijima znanu kao „salon namještaja“ – nekadašnju ljepoticu u staklu, samo pedesetak koraka udaljenu od trgovine, koju oprema i priprema za daljnji najam.

„Taj poslovni potez se u startu pokazao kao dobar, no nakon izlaska „Presofleksa“, koji je bio prvi najmoprimac, više nije bilo kvalitetnih ugovora pa smo se tog objekta odlučili riješiti za kvalitetne novce“, priča uz smiješak i dodaje kako je tada kod formiranja cijene bio naivan kao i većina Pakračana koja prodaje svoje nekretnine. „Svi mi zaboravljamo gdje živimo i jako cijenimo ono što prodajemo, tako da sam i ja morao nekoliko puta korigirati cijenu ove zgrade“. Zgradu je uspio prodati tek nedavno, kaže da je otišla za relativno male pare, ali ne žali. Pakračanin je i veliki lokal-patriot pa ga raduje što je zgradu kupila mlada i poduzetna obitelj koja je u tom prostoru otvorila novi sadržaj što će malo osvježiti i oplemeniti ovaj dio grada.
Otac Domenik se 2003. godine potpuno povukao iz posla, barem službeno, a tad već potpuno osposobljeni Silvano preuzima vođenje tvrtke. „Kroz godine smo se isprofilirali kao prava trgovina za dom, a 2007. godine smo kupili i stari pakrački mlin poviše KTC-a i tamo otvorili trgovinu građevinskim materijalom, zaposlili nešto ljudi i polako radimo. Oca uvijek imam uz sebe da savjetom i dragocjenim iskustvom pomogne kad zatreba“.
Vremenom je iz ponude uklonio uslugu servisa, „bolje se snalazim u trgovini“, a izgubljene prihode koje bi eventualno donosio servis nadoknadio je proširenjem postojećeg asortimana. Često naglašava kako je zadovoljan i da se nema namjeru širiti dalje. „Ne tražim kruha preko pogače, a da sam htio više otišao bih iz Pakraca na more ili već negdje. Mogućnosti sam imao, ali ja sam odabrao svoj grad“.
O zaposlenicima priča kao jednako vrijednim, svjestan da bez kvalitetnog, vrijednog i pouzdanog radnika sveukupni rezultati ne bi bili ovakvi. „Usuđujem se reći da imamo obiteljski odnos unutar firme, zasnovan na obostranom uvažavanju i povjerenju. Godinama je to tako i nadam se da će tako biti uvijek“. Dodaje da po gradskim kuloarima i kafićima, u kojima voli popiti jutarnju kavu, zna čuti priču kako nije poželjan poslodavac naročito kod mlađe populacije jer inzistira na redu i radu. „Praktikanti koje sam znao imati godinama – više ne dolaze. „Kod njega se mora raditi“, čujem da se žale.“ Radi se, kaže, ali i pristojno zaradi. Ilustracije radi, radnici kod Silvana imaju prosjek plaće preko četiri tisuće kuna.

Kad zaključa firmu, sjeda u svoj BMW što je i jedini statusni simbol kojim se možda izdvaja od prosječnog Pakračanina. „Vraga bi vozio da mi prvi BMW nije poklonio otac. Dalje je onda išlo… Ali uživam u dobrom autu, to priznajem“. Osim što voli otići u ribičiju, u posljednje vrijeme pažnju su mu zaokupili stari auti – oldtimeri. Iako tvrdi da nije neki strastveni kolekcionar, ne krije da voli posjedovati pa je danas vlasnik tri BMW iz 1968. godine koje sređuje i po kojima šarafa s prijateljem Lipušićem „više on, manje ja“. Osim njih „ergelu“ mu čine i dva VW kombija, a po treći najvrjedniji – model T2 - spreman je potegnuti sve do 2400 kilometara udaljene Švedske. Tamo ga je, naime, našao preko oglasnika i pogodio.


Obitelj se godinama proširila, osim kćerke Ive, na svijet su došla i dva sina – Dominik se rodio 2003. godine, a Gabrijel deset godina kasnije. „Živimo prosječnim životom. Pronađe se ljeti tjedan dana za more, ali to je to, ništa drugo“. Djecu odgaja onako kako je otac odgajao njega. Sin Dominik sa svojih četrnaest godina već polako pomaže u trgovini i ispisuje kandidaturu za nasljednika, dok je kćerka Iva odlična gimnazijalka koja će budućnost, barem onu bližu, realizirati van Pakraca.

On neće. Unatoč mogućnostima nema namjeru otići iz Pakraca. Vječni je optimist i uvjeren je da za Pakrac, ali i Slavoniju, dolaze bolji dani. Čaša mu je uvijek dopola puna, u svemu pa tako i u gledanju na budućnost. „Mogu to potvrditi iz vlastitog primjera, jer mi trgovina unazad pet godina bilježi pozitivnu bilancu i rast prihoda. I to je jedan od pokazatelja da se nešto pokreće i budi“. Kao trgovca građevinskim materijalom raduje ga nedavni program energetske obnove pročelja kuća i stambenih zgrada, ali i izgradnja Vodozahvata Šumetlica i obećanje izvođača radova da će se materijalom snabdijevati iz domaćih resursa.
Za svoju budućnost, ali i budućnost poduzeća u Pakracu ne mora brinuti, a nama ostalima ostaje za vjerovati, željeti i nadati se da mu ova priča o optimizmu i boljim danima drži vodu.

 

Grad Pakrac do 3. siječnja