Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Jareš iz Sređana već godinama je jedini prodavač mlijeka i mliječnih proizvoda na pakračkoj Tržnici. Pored toga su i jedan od rijetkih OPG-ova ili obrta koji su kao izlagači prisutni i na svih dosadašnjih osam sajmova „Slavonski banovac“. S nositeljicom OPG-a Adelom razgovarali smo o njihovoj proizvodnji, navikama pakračkih kupaca i odanosti Pakracu.

Viđamo vas svakog četvrtka na pakračkoj tržnici. Otkad ste prisutni na njoj?
Mogu reći oduvijek. Na tržnicu u Pakrac dolazila sam još kao dijete, najprije sbakom, potom s mamom, a sada već sa svojom djecom. Mlijeko i mliječni proizvodi su tradicija naše obitelji.
Znači li to da ste oduvijek i u poslu s kravama?
Da, već u petom razredu sam prije škole muzla krave. Mama je tada morala ići u bolnicu na održavanje trudnoće i netko je morao pomoći u kući.
No unatoč tome ste završili srednju poljoprivrednu školu?

Oduvijek u poljoprivredi

Da, oduvijek sam znala što ću raditi u životu pa mi je poljoprivredna škola u Bjelovaru bila logičan izbor, ja sam agrotehničar. Udala sam se 1992. godine za supruga Vladu, po zanimanju kovinotokara, koji je mislio da neće ostati na selu. No nisam odustajala i nisam htjela ići u grad iako je to bila njegova želja. Uzgajali smo povrće, tovili smo svinje, bikove, tako da smo prošli sve grane poljoprivredne proizvodnje. Počeli smo nakon rata s uzgojem ekološkog povrća. Ipak, pokazalo se da smo odabrali krivo vrijeme, došli smo prerano. Na tržnici su zavladali prekupci s uvoznim povrćem koje je izgledalo ljepše od našeg. Tada još nije bila razvijena svijest o ekološkoj proizvodnji i kupci su naravno išli za onim povrćem koje je bilo ljepše i izgledalo identično jedno drugome. U međuvremenu se ta svijest promijenila i danas viđam na tržnicama da se ljudi raspituju za porijeklo robe koju kupuju, načinu njenog uzgoja, čak dolaze gledati na parcele gdje se uzgaja. To apsolutno pozdravljam, mi također pozivamo naše kupce da dođu na naše imanje da vide tehnologiju kojom proizvodimo mlijeko i sir. Uvest ćemo jedan dan u godini, nešto kao dan otvorenih vrata gdje će ljudi moći ne samo degustirati naše proizvode nego i prisustvovati muži krava i drugim fazama u procesu prerade mlijeka.

Otkad imate OPG?
Od 2008. godine. Mi smo prvi registrirali siranu na OPG-u u Bjelovarko-bilogorskoj županiji, odmah s naglaskom na proizvodnju mlijeka i svih mliječnih proizvoda, ali i hrane za stoku, jer su nam sve krave od početak u programu ekološke ishrane.
S koliko ste krava krenuli?
S jednom kravom i dva konja, ali to je bilo 1992. godine. Kada smo registrirali OPG imali smo 12 krava.
Tijekom tih devet godina otkada imate OPG, jeste li koristili kakva državna ili europska sredstva za razvoj, bilo kreditna bilo nepovratna?
U samom stočarstvu ne, ali mjerom 6 smo dobili nepovratno 90.000 kuna za opremu za siranu, uz uvjet da sami uložimo još toliko. Uložili smo bar pet puta više, a ulažemo i dalje, jer bez ulaganja nema opstanka. Ove smo godine prošli u EU fondovima, Mjeri 4.
Koliko sada imate krava?
Krava imamo 20, ali sveukupno imamo 50 grla stoke. Sada ćemo taj broj vjerojatno morati smanjiti, jer je ovo bila iznimno sušna godina, katastrofalna za livade. Otave nije niti bilo, sve je izgorjelo.
Znači li to da svu hranu sami proizvodite?
Oduvijek sami proizvodimo hranu i za sijanje koristimo isključivo domaće sjeme.
Koliko imate livade, a koliko oranica?
Livade imamo oko 30 jutara i oko 40 jutara oranica. U ishrani ne koristimo nikakvu smjesu i to nam je vrlo bitno. Obilaze nas različiti proizvođači smjesa, nude ugovore, ali ne prihvaćamo jer nam je cilj proizvoditi kvalitetno i tradicionalno, jer se to radi na isti način već sto godina.
Tko još radi na OPG-u, osim Vas i supruga?
Trenutno samo naše kćeri. Radnika nemamo, tražimo ih. Apsurd je, ali ova pomama za odlaskom u inozemstvo je i nas pogodila, jer nam je radnica koje je radila godinama i koja je bila odlična, također otišla van.
Kao OPG ste odmah došli na pakračku tržnicu?

Da, mi smo tu tradiciju samo nastavili.
Znači li to da poznajete svoje kupce i oni vas?
Da, do te mjere da već krajem radnog vremena, tamo iza deset sati, s kćerima razgovaram tko je bio, a tko od uobičajenih kupaca nije bio. Zaista na pakračku tržnicu cijela obitelj dolazi s ljubavlju i to ne vidimo kao dio posla, nego više kao odmor. Ne samo što živimo od Pakraca nego živimo za te ljude, za tu klijentelu. Pakračani su nam zaista bliski prijatelji.

Prodaja ovisi o mirovinama

Što imate u ponudi?
Svježi sir i vrhnje, od toga smo i krenuli. Kiselo i slatko vrhnje, kuhani sirevi, škripavac, polutvrde sireve, najnovije skuta, sir od sirutke, sama sirutka i naš brend sir s koprivom.
Što Pakračani najviše kupuju?
Svježi sir i vrhnje.
Postoji li neka očekivana količina koju prodate četvrtkom u Pakracu?

Postoje datumska odstupanja. Ovdje puno ljudi živi od mirovine i najbolja je prodaja četvrtkom nakon njene isplate. Kasnije već pada, najviše krajem mjeseca kada je i taj pad značajan. Prepolovi se.
Prije desetak godina su i u Pakrac stigli veliki trgovački lanci. Je li njihova pojava utjecala na vašu prodaju?
Ispočetka da, promet se prepolovio. Trajalo je to neko vrijeme, dok se ljudi nisu najeli takvih proizvoda. Onda su shvatili razliku i vratili se. Ljudi su se uvjerili u naš proizvod, uvjerili su se u njegovu kakvoću i zdravstvenu ispravnost, prestali su uspoređivati samo cijenu i vratili su se tako da nam je sada ponovo promet isti. U našem siru nema kemije. U međuvremenu, kao što se dogodilo i kod povrća, tako je i s mliječnim proizvodima. Ljudi sve više traže ekološku proizvodnju, bez konzervansa, kemije i umjetne boje pa makar to koštalo i koju kunu više. Radije će pojesti šnitu sira manje, ali kvalitetnije i zdravije.
Ide li na tržnicu u Daruvar?
Da, ali tek od 2008. godine i to samo subotom.
Ima li razlike?

Pakrac bolji od Daruvara

U Daruvaru smo još uvijek nepoznati, mada smo iz iste županije. Prilikom registracije OPG-a koristili smo našu županijsku savjetodavnu službu koju su nam sugerirali da se orijentiramo na najbliže tržnice, a zaboravimo na odlaske na more i druga udaljenija potencijalna prodajna mjesta. Poslušali smo ih i orijentirali se uz Pakrac na nama najbližu tržnicu u Daruvaru. U Pakracu smo s ovim asortimanom jedini, u Daruvaru imamo konkurenciju kroz koju se probijamo. Borimo se, svake subote možda dobijemo ponekognovog kupca. Ne ide to brzo.
Koliko vaša krava daje prosječno dnevno mlijeka?
Naše krave nisu visoko mliječne i nisu u forsiranom uzgoju. Ne hranimo ih nikakvim koncentratom niti koristimo bilo kakve preparate kojima se podiže mliječnost tako da daju između 10 i 18 litara mlijeka dnevno.
Isporučujete li mlijeko mljekarama?
Samo kao iznimku. Bila sam donedavno neko vrijeme bolesna, povreda ruke i nisam mogla raditi i za to vrijeme smo mlijeko isporučivali jednom od otkupljivača.
Jeste li radili kalkulaciju biste li s tih, recimo prosječno 300-tinjak litara mlijeka koliko sada dobivate, mogli živjeti da ga samo isporučujete otkupljivačima bez vlastite prerade i prodaje na tržnicama?
Opet bismo opstali. Smanjio bi se prihod, ali i troškovi. Ne bi bilo stalnih analiza, troškova najma štanda, manje bi se benzina trošilo. Ne bi bilo potrebe za tolikim dodatnim ulaganjima kako u siranu, tako i u novo vozilo s „termokingom“. Kada mljekara odveze mlijeko, radni dan je gotov. Ovih dana dok sam imala zdravstvenih problema s rukom pa smo mlijeko isporučivali imala sam osjećaj da sam gospođa. Kada završimo posao sa životinjama, još dvostruko više posla imamo u sirani.
Kada ste pomuzli mlijeko koje četvrtkom prodajete na tržnici?
Tog jutra. Počnemo oko četiri sata s mužnjom i oko sedam smo na tržnici. Sirevi su napravljeni dan prije.
Znači isplatljivije je nastaviti iz mlijeka vlastitu proizvodnju?
Svakako je isplatljivije, ali i napornije. Puno napornije i nisam siguran da bih to poželjela svojoj djeci.
Krava traži svaki dan jesti i svaki dan je treba pomusti. Imate li godišnji odmor?
Ove godine smo imali četiri dana, a za to vrijeme mijenjale su nas kćeri.

Na sajmu iz zahvalnosti

Proteklog vikenda održan je naš godišnji sajam. Vi ste, što je i bio povod za ovaj razgovor, jedan od rijetkih izlagača koji je na njemu bio prisutan svih prethodnih osam godina. S obzirom da ste u Pakracu svakog četvrtka na tržnici, što vas dodatno privlači na sajam?
Bez obzira na našu prisutnost na tržnici i bez obzira što na sajmu neka posebna prodaja neće biti, dolazimo na sajam iz zahvalnosti prema našim kupcima i iz velike ljubavi prema Pakracu, a čak smo i njegovi predstavnici. Tu smo ne samo godinama, nego kako sam istaknula - generacijama. Osjećamo se dužni ovom gradu i želimo mu da se obnavlja, da raste i napreduje. Tome doprinosimo koliko možemo. Poziv dobijemo od organizatora sajma i rado se odazovemo svaki put.
Iz vašeg predstavljanja na internetskoj stranici, vidim da obilazite okolne sajmove i da ste na njima često za kvalitetu vaših proizvoda nagrađivani. Možete li usporediti pakrački sajam s ostalima u regiji?
Teško je uspoređivati, jer su ti sajmovi raznoliki. Daruvarski radi prisutnosti vode i turističkih potencijala na tu temu ima više potencijala. U Grubišnom Polju je on tematski, baziran na mlijeku i siru. Bjelovar je veliki sajamski grad. Pakrački je za nas nešto posebno i za to smo tu.
Svojevremeno ste bili dio inicijativnog tima za pokretanje rada pakračkog klastera koji ipak na kraju nije zaživio. Kakva su bila vaša očekivanja od klastera?
Priželjkivali smo od klastera više povezivanja lokalnih proizvođača u cilju privlačenja većeg broja kupaca. No teško to funkcionira jer smo previše različiti, od proizvođača ribe, sira, voćnih sokova, džemova, turističke ponude bazirane na uzgoju konja i slično. Naravno da je uslijed tolike različitosti teško sve staviti na jedan štand i otići negdje na sajam na more. Šansa zajedničkog nastupa možda je najviše bila u zajedničkom prihvaćanju turista koji dolaze u ovaj kraj i organizaciji jedinstvenog obilaska naših OPG-ova. No činjenica je da mi još nismo spremni za takav nastup. Slično je bilo i sa ostalim OPG-ovima u klasteru tako da smo malo s tim organizacijski preuranili. Nadam se novoj prilici kada za to budemo spremni jer je ideja dobra. Posebice ako bi uspjeli zajednički nastupiti prema Europskim fondovima jer na taj način se do njihovih sredstava dolazi lakše nego pojedinačno.
Rekli ste da na pakračkoj tržnici nemate konkurenciju. To je posljedica toga što se nitko ovdje ozbiljno ne bavi proizvodnjom mliječnih proizvoda. Oni koji i uzgajaju krave taj posao završavaju isporukom mlijeka otkupljivačima. Kako Vi to objašnjavate?
U ovom poslu vrlo je važna obitelj koja će raditi zajedno s vama i od toga napraviti obiteljski posao. Ako samo jedan član obitelji nije za to, teško je napredovati. Druga važna stvar jest organizacija posla. Kada su u pitanju mliječne prerađevine izuzetno je bitna higijena. S jedne strane, dio posla se odvija u štali sa životinjama što podrazumijeva njihovo hranjenje i čišćenje. Drugi dio tog posla je u sirani što je higijenski nespojivo i podrazumijeva presvlačenje više puta dnevno, pranje i slično, a to opet zahtijeva veliku samodisciplinu.
Bez obzira što ste završili poljoprivrednu školu, jeste li imali dodatne edukacije za proizvodnju mliječnih prerađevina?
Jesam, svake godine ponešto, a imam i danas. I sami smo na našem OPG-u imali seminare za mlađe kolege gdje smo se mi pojavljivali kao mentori za obuku za zanimanje mljekar-sirar. To je jako bitno, jer želimo li opstati stalno moramo nadograđivati naše znanje.
Ide li to ekonomski sve na bolje kako nam tvrdi naša službena statistika?
Problem nam je porez na dodanu vrijednost, 25 posto je jednostavno previše. Naše kupce ne zanima koliki je PDV, posve razumljivo, oni vide konačnu cijenu i znaju koliko iz svojih skromnih primanja mogu odvojiti za naše proizvode koji su im u toj usporedbi skupi. Država bi, poput nekih drugih djelatnosti trebala u nekom segmentu pomoći i nama proizvođačima mliječnih prerađevina, primjerice da nam bar plati skupe i stalne analize kvalitete i zdravstvene ispravnosti. Već time bi naš proizvod mogao biti za potrošače jeftiniji. Država bi trebala imati više sluha, ako ne zbog nas proizvođača, onda zbog potrošača.
Kada se vratite kući s pakračke tržnice bit će podne. Je li to kraj posla za danas?
Nije, čekaju nas krave, pa opet sirana i tako do deset sati navečer. Jutros smo počeli s mužnjom u četiri sata. Tako to ide.
S obzirom na vašu dugogodišnju obiteljsku tradiciju koja se prenosi s generacije na generaciju, hoće li i kćeri nastaviti posao?
Starija kći Marijeta je studentica agronomije, a mlađa Marta je završila agroturističku školu i sada studira turizam i menadžment u Virovitici. Naša mlađa kći je vegetarijanka i počela je spremati razne voćne džemove. Kako je završila takvu školu, ona se vidi u budućnosti na OPG-u pa ćemo napraviti jedan prostor gdje će ljudi moći doći i kušati te proizvode, obići OPG i vidjeti način proizvodnje. Gdje će kćeri završiti, to unaprijed nitko ne može znati. Meni je bitno da budu sretne, a gdje, to će biti ipak njihov izbor.