Naš sugrađanin i gradski vijećnik mr. sc. Neven Garača već deset godina radi kao predavač na Visokoj školi za menadžment u turizmu i informatici u Virovitici gdje je zaposlen od njenog osnivanja. To mu omogućuje zvanje magistra ekonomije, ali i dvadesetak znanstvenih radova koje je unazad 12 godina objavio u različitim stručnim časopisima i stručnim skupovima.  Time je trenutno jedini stanovnik Pakraca koji predaje u sustavu visokog obrazovanja, a s obzirom da je već drugi mandat i prodekan te škole zadužen za njen razvoj, zgodno je usporediti mogućnosti razvoja škole u Virovitici sa sličnom, samo drugog smjera, našom u Pakracu.  Osim o tome i njegovoj znanstvenoj karijeri razgovarali smo s njim i o njegovom političkom angažmanu i radu u pakračkom gradskom vijeću. 

 Vi ste magistar znanosti. Čega i otkada?

Magistar sam znanosti na području marketinga, titulu sam stekao na Ekonomskom fakultetu u Osijeku 2005. godine, nakon što sam 1995. godine diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Marketing je veliko područje. Na čemu ste točno magistrirali?

Tema je bila  "Utjecaj integrirane marketinške komunikacije na image proizvoda. Tada je to bio jedan novi pogled na marketinšku komunikaciju.

Radite kao predavač na Visokoj školi  za menadžment u Virovitici. Otkada?

Od njenog nastanka, dakle 2007. godine. Imao sam radnu knjižicu broj tri ili četiri. Škola još fizički nije niti postojala, tek se prikupljao kadar.

Kako ste dobili tamo posao?

Javnim natječajem. Niti danas ne znam je li netko posredovao. Koliko znam - nije. Nazvao sam tadašnju pročelnicu u županijskom uredu za prosvjetu, poslije dekanicu Škole, rečeno  mi je da pošaljem faksom dokumentaciju koju sam već imao spremnu, jer tada sam radio kao voditelj Doma za stare osobe u Marinom Selu i tražio posao u struci, kojim bih ostvario svoje ambicije.  Kada je dobila moje papire, pitala me kad mogu doći. Tako sam počeo raditi kao predavač. Prema pravilniku svakih pet godina moraš steći uvjete za ponovni izbor u zvanje ili u više zvanje. Ja sam nakon tri godine stekao uvjete za zvanje višeg predavača, što nije zahtjevno, ali treba se potruditi. Ovo zvanje mi je u karijeri maksimum, jer za više bih trebao doktorirati.

Radi li se na tome?

Ne,  jer sam već u toj dobi. Ponuđeno mi je to u školi, ali su u to doba moja djeca krenula na fakultete i u razmišljanju oni ili ja, nije bilo dileme.

Što radi viši predavač na visokoj školi?

Predajem nekoliko kolegija.

Koje?

Menadžment, Osnove ekonomije, Poduzetništvo, Marketinška komunikacija, Menadžment malih i srednjih poduzeća. Neke sam predavao pa napustio, a neke predajem još uvijek, ovisno kako se škola razvijala i kako su dolazile druge kolege.

To je škola koja školuje studente dodiplomskog, trogodišnjeg studija?

Počeli smo kao trogodišnji dodiplomski studij, ali smo se u ovih deset godina razvili. Prvi studij bio je informatički menadžment. Dodali smo  najprije smjer Menadžment ruralnog turizma, nakon toga i Poduzetništvo usluga, potom diplomski studij (popularno +2) menadžmenta sa smjerovima Destinacijski menadžment kao i Menadžment malih i srednjih poduzeća. U međuvremenu su stigli zahtjevi sa tržišta u ICT sektoru i već drugu godinu izvodimo Stručni studij računarstva, smjer programsko inženjerstvo. U idućoj fazi planiramo također stručni studij, smjera telekomunikacije. Dakle iz početnog smjera Menadžment u informatici razvili su se posebni smjerovi menadžment i informatika i od iduće godine bismo trebali biti veleučilište.

Koliko je to studenata?

Imamo oko 400 studenata.

Odakle su studenti?

Naša ciljna skupina je Virovitičko-podravska županija i susjedne, dakle od Drave do Save i od Koprivnice do Našica. No dobrodošli su i svi ostali i dolaze nam i iz Splita i iz Zagreba. Zgodan mi je primjer od nekoga dana. Diplomirao je student iz Zagreba kojem sam ja bio mentor. Preziva se Vitasek i ispostavilo se je da je njegova baka meni bila profesorica u srednjoj školi u Daruvaru.

Ima li Pakračana?

Ima Pakračana, i to mi je posebno drago. Naravno da prema njima imam poseban odnos jer je svugdje dobro naći svoje sugrađane i podržavati njihove ambicije da se obrazuju. Svake godine ih dođe nekoliko, ali su to uglavnom učenici daruvarskih srednjih škola. Pakračkih gimnazijalaca nema, a medicinarima to nije u struci.

Kao pakrački vijećnik veoma se zalažete za razvoj naše, mada zapravo zagrebačke visoke zdravstvene škole. Vi ste na sličnoj školi u Virovitici od samoga početka. Je li bio napor u tako malom gradu kao Virovitica razviti visoku školu?

Potreban entuzijazam i podrška lokalnih vlasti

 Bilo je izuzetno naporno i bez zalaganja nas koji smo se tamo našli na početku, kao pioniri jednog posve novog sadržaja s mogućnošću da doživimo ili slavu ili poniženje, to ne bi bilo moguće. U tome je bilo jako važno što smo imali podršku lokalnih vlasti i lokalne politike, posebice njihovih saborskih zastupnika, gradonačelnika Kirina i današnjeg ministra Tolušića, tadašnje pročelnice županijskog ureda za prosvjetu, kasnije dekanice gospođe doc.dr.sc. Vesne Bedeković. Škola se širila, mi smo napredovali, dolazili su studenti. Ne znam koliko sam puta zajedno s našim studentima  u posebnom dress codu obišao škole u Novskoj, Pakracu, Daruvaru, Kutini, Grubišnom Polju. Kolege su išle isto tako po Podravini. Dakle ponašali smo se tržišno ne bismo li iduće godine imali više studenata. Na taj način smo probili tržište i paralelno s tim razvijali programe. Naravno da smo pritom napisali nebrojene elaborate i studije isplativosti od kojih nije bilo ništa, ali je bilo i pozitivnih.

Mislite li da je tu uspješnu priču moguće ponoviti u Pakracu sa sadašnjom medicinskom školom?

Htio bih se prije toga još malo vratiti na početak, na 2008. godinu i početak ove krize. Od tada ja ne znam koliko je bilo izbora i promjena vlasti u Zagrebu, ali sva ta događanja nas uopće nisu omela. Čak dapače, mi smo rasli i preselili se iz zgrade koja nam je postala tijesna u bivšu virovitičku vojarnu koja je tehnički i arhitektonski uređena za nas, na način da smo se plasirali točno između Zagreba i Osijeka, u smislu studentskog standarda. Najbolja smo škola u tim okvirima, s tim da smo u međuvremenu dodali studentski restoran s kafićem, a od kolovoza imamo otvoren i odmah popunjen studentski dom. Tako da smo mi danas jedini kampus između Zagreba i Osijeka. Naš idući korak je da dobijemo još jedan studijski program i postanemo veleučilište. Multiplikativan efekt postojanja takve institucije za grad Viroviticu je ogroman.  On nosi razvoj na brojnim područjima, od banalnosti kao što su kafići, pizzerije, trgovine. U grad dolaze brojni mladi ljudi, posjećuju kulturna događanja. No naravno najvažniji su oni dugoročni koji se odnose na unapređenje znanja i obrazovanja mladih ljudi. Među našim studentima je veliki broj mladih ljudi iz okolice Virovitice koji vjerojatno nikada ne bi studirali da im to nije omogućeno u njihovoj životnoj okolini. Ne samo da je riječ o znatno manjoj novčanoj cijeni studiranja, nego i o poticajnom elementu da je ta škola u njihovom, ili susjednom gradu, a ne u Osijeku ili Zagrebu.

Naravno da je to moguće i u Pakracu. Rekao sam svojim kolegama Virovitičanima da oni do te 2007. godine nikada nisu imali visoko obrazovanje u svom gradu za razliku od Pakraca koji je bio u tom smislu akademski grad daleko prije njih, prije nekih 60-ak godina. Čak sam im poklonio i knjigu gospođe Elvire Ančić. Tako ju je dobio i kolega profesor Neven Hrvatić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu da bi se ispostavilo da mu je prvo radno mjesto bilo u pakračkom učeničkom domu.

Definitivno smatram da bi se takva priča mogla ponoviti u Pakracu s tim da bi studenti iz Pakraca i okruženja, za razliku od danas, tada u Pakracu imali besplatno školovanje.

Plaćaju li virovitički studenti fakultet?

Ne, mi smo javna ustanova i dok polažeš ispite, stječeš određen broj ECTS-a, školovanje je besplatno, dakle nema upisnine. Naknada se plaća za nepoložene ispite, odnosno neskupljene bodove.

Koliko je među redovnim predavačima domaćeg kadra?

Na početku smo imali pet do šest vlastitih predavača, pri čemu domaćih nije bilo više od dvoje. Danas imamo već i vlastitih doktora znanosti, njih čak petoro, jednog profesora visoke škole, šest viših predavača, sedam predavača i šest asistenata. Virovitičana je najmanje među njima, otprilike osam. No ima ljudi iz Pitomače, Slatine, dakle iz njihove županije, ali koristimo i gostujuće profesore pa čak i iz međunarodne razmjene Erasmus. Moram se vratiti na početak i na onu podršku virovitičkih saborskih zastupnika, konkretno zastupnika iz redova HDZ-a. Da su oni tada gledali koliko imaju kadrova u Virovitici vjerojatno školu ne bi nikada niti otvorili. Taj nedostatak im je bio motiv da razviju vlastiti kadar.

Spomenuo sam u dvama navratima  političke stranke pa je korektno da kažem da unatoč tome što smo posljednjih godina imali tri promjene vlasti na čelu države, mi već pet godina imamo isti Upravni odbor, onaj koji je imenovala još SDP-ova vlast i to nikome u Virovitici ne smeta.

Kći Vam je završila Ekonomski fakultet u Zagrebu, sin studira u Požegi. Zašto nisu bili virovitički studenti?

Sin nije išao studirati u Viroviticu, jer loše stoji s matematikom, s tim područjima koja se traže u ekonomiji i informatici, a kći je počela studirati kada u Virovitici takvog studija još nije bilo. Iskreno, sin se nadao studiranju u Virovitici uzdajući se u mene, ali ja to nisam htio dozvoliti, najprije njemu da ima osjećaj potencijalne protekcije i „lako će“, ali niti sebi. Ipak,  glavni razlog je što je više lirski tip nego „izračunaj i grafički prikaži“.

Osim što ste predavač, Vi ste na ovoj školi i prodekan. Kako to?

Kako se škola razvijala postojeći menadžment u funkciji dekana i prodekana za nastavu više nije bio dovoljan pa sam ja imenovan za prodekana za razvoj i tu dužnost obnašam već drugi mandat. Konkretno predlažem strategije razvoja naše škole: na temelju toga rade se akcijski planovi, godišnji planovi, njihova revizija, natječemo se za sredstva europskih fondova s tim da nam, zbog specifičnosti te projekte piše vrlo dobra virovitička razvojna agencija gdje ima naših bivših studenata. Evo još jednog primjera: spomenuti novi studentski dom je opremljen namještajem  tvrtke na čijem čelu je kao direktor naš bivši student.

Jeste li na ispitima strog profesor?

Jedan od zadataka „bolonje“ je i prolaznost. Cilj je da što više ljudi završi školu u što kraćem roku, ali ne i tko god i kako god. Agencija za vrednovanje visokog obrazovanja  je u jednom od nadzora nam sugerirala da  povećamo prolaznost. Da bismo to postigli nismo spustili kriterije nego smo donijeli propise da svaki kolegij mora imati najmanje dva kolokvija. Formirali smo mentorske grupe, uveli konzultacije, u suradnji s Psihološkim društvom iz Virovitice tiskali smo brošuru kako savladati tremu na ispitima. Nas ocjenjuju studenti i moje ocjene u toj anketi vrlo su visoke. Jedan od pokazatelja je i podatak da sam više od 120 puta bio mentor, bilo na završnom, bilo na diplomskom ispitu. To mi je jako važno. Uskoro ću imati iz redova studenata kojima sam bio mentor i prvu doktoricu znanosti koja će ujedno biti i naš prvi student s tom titulom.

Ja li posao predavača na visokoj školi dobro plaćen?

Poslovi viših predavača i predavača, kao i asistenata slabo su plaćeni. Ovisno o poreznoj kartici višem predavaču je teško zaraditi osam tisuća kuna. Nešto je bolje profesorima visoke škole. Imenovanjem na mandatno mjesto dekana ili prodekana je plaća nešto veća i doseže otprilike rang pročelnika u županijskoj upravi.

Koliko ima tjedno sati nastave?

Na godišnjoj razini norma mi je oko 500 sati, s tim da prodekan ima tu obvezu na godišnjoj razini oko 300 sati nastave. Tjedno se to mijenja, negdje šest do osam sati.

Putujete li svaki dan?

Naravno, i to u početku nije bio problem, ali s godinama ipak je sve teže. Nije problem kad putujem na posao: slušam radio, razmišljam o predavanjima ili slično. No problem je na povratku kada sam umoran, pogotovo zimi u uvjetima snijega i leda. No sada u studentskom domu imamo sobe za gostujuće profesore i predavače putnike koje ćemo moći koristiti.

Ovo Vam je drugi mandat kao gradskom vijećnicu. U ovom mandatu održane su dvije radne sjednice. Uočavate li promjene u odnosnu na prethodni mandat?

Teško je reći nešto konkretno nakon samo dviju sjednica, ali je puno novih vijećnika. Gradonačelnica je sada u jednom ležernijem položaju jer nije više obnašateljica dužnosti. Pored toga ima većinu svoje stranke u vijeću. Ima neko iskustvo. Financijska situacija je puno čišća nego što je bila. Nije uvijek bitno, ali je značajno da je struktura vlasti i u županiji i u državi stranački ujednačena s ovom gradskom pa je i lakše realizirati neke lokalne ambicije. No za neke konkretnije ocjene je još rano.

Vi ste i u ovom i u prošlom mandatu u vijeće ušli s liste SDP-a, ali niste njihov član. Kako to?

 Nezavisni vijećnik s liste SDP-a

 Formalno nisam, iako sam po kućnom odgoju ljevičar. Osjećam slobodu ne biti članom neke stranke, doživljavam to kao veći slobodni prostor, jer smo svjedoci da stranačka disciplina često ne nosi dobro.

U prošlom mandatu ste stranački bili izjednačeni i bilo je jako teško reći tko je vlast, a tko oporba, jer ste bili podijeljeni osam:osam. Situacija je sada deset:šest. Jeste li u prošlom mandatu propustili biti glasniji i više „smetati“ vlasti?

Niti ja, a niti moje kolege iz stranačkog kluba sebe nismo doživljavali kao oporbu, niti smo željeli neke ekscese. Svi smo se doživljavali kao vijećnici Pakraca na istom zadatku da doprinosimo boljitku našega grada. I novinari su bili svjedoci da su se kolege iz HDZ-a znale odnositi kritičnije prema nekim izvješćima ili materijalima, a što se možda očekivalo od nas. Mislim da je za ovakve male sredine kao Pakrac podjela na vlast i oporbu totalno neproduktivna i ne vodi nikamo.

Jedna od vaših vijećničkih specifičnosti, osim što ste nestranački vijećnik je i to što dolazite kao dio manjinske kvote. Osjećate li to?

Ne, niti se tako doživljavam i mislim da me nitko drugi tako ne doživljava. Ja inače ne promatram svijet kroz manjinske naočale. Izborna pravila su takva i SDP je to pravo već dvaput iskoristio, drugi nisu. No mislim da imam i drugih karakteristika da budem izabran i znam iz razgovora s biračima  da sam kao kandidat na listi SDP-a privukao dio njihovih glasova, ne kao „manjinac“ nego kao Neven Garača.

Mislite li da vijeće treba dobiti više na značaju u kreiranju gradske politike u odnosu na izvršnu vlast?

To je stvar izbornog zakonodavstva gdje ja baš nisam „kod kuće“, ali mislim da bi vijeće trebalo imati više utjecaja pa bi i njihov položaj kod građana bio ugledniji i bolje vrednovan što sada nije slučaj.

Ima li u Pakracu prostora da se to Vaše znanje i dugogodišnje iskustvo iskoristi?

Postoji. Osim što sam viši predavač na školi u Virovitici, bio sam i tri sezone vanjski predavač na Visokoj zdravstvenoj školi u Zagrebu koja ima svoju ispostavu u Pakracu. Još i sada su tamo moje skripte. Svojevremeno me kontaktirao i profesor Nikola Šimić kojem sam ustupio svoje potvrde o izboru u zvanje kao dokaz da i u Pakracu ima kadra za pokretanje visokog školstva. Moglo bi me se eventualno u Pakracu u različitim prigodama koristiti kao vanjskog konzultanta.

Što bi još rekli za kraj?

 Škola bi Pakracu bila najveći razvojni potencijal

 Pakrac doista ima priliku i šansu za visoku zdravstvenu školu. Kako bi se ona zvala nije bitno, ali mislim da većina pritom misli na dr. Ivana Šretera, što bi u potpunosti bilo primjereno, a koja bi mogla imati različite smjerove. Izuzetno su multiplikativni efekti prisutnosti takve ustanove u gradu za njegov razvoj. Potrebno je motivirati zdravstvene djelatnike da stvore uvjete za rad u nastavi visoke škole znanstvenim radovima,  sudjelovanju na stručnim skupovima. To bi za Pakrac bio najveći razvojni potencijal, jer bi utjecao i na razvoj srednjoškolskog centra, na razvoj bolnica u Pakracu i Lipiku i toplica u Daruvaru. Već dvije ili tri akademske godine zdravstveni smjerovi na zagrebačkom sveučilištu su najtraženiji smjerovi od srednjoškolskih maturanata.