Završena je sezona svinjokolje i masovne analize mesa na trihinelozu. Idući mjesec počinje akcija cijepljenja pasa. To su poslovi koje na ovom području obavlja Veterinarka stanica Pakrac. O tome, kao i što uzgajivačima, vlasnicima  domaćih životinja i kućnih ljubimaca te gradskoj upravi i veterinarima donosi novi Zakon o zaštiti životinja razgovarali smo s dr. vet. med. Sinišom Horvatom, direktorom Veterinarske stanice Pakrac.

Jedina ste registrirana institucija ovlaštena za skrb o zdravlju svih vrsta životinja na ovom području. Kakva su Vaša saznanja: opada li kako se to obično misli na našem području  broj krava i druge stoke te vrste, broj svinja, broj životinjskih farmi?

Sve je u opadanju. Broj goveda svake godine opadne desetak posto u odnosu na prethodnu godinu. Prema našim saznanjima na području Pakraca i Lipika sada ima između 650 i 700 plotkinja koje se umjetno osjemenjuju, a ukupan broj goveda koje su računajući i one  u  prirodnoj reprodukciji (sistem krava-tele) je oko tisuću. Naročito je u padu broj goveda koji se oslanjaju na proizvodnju mlijeka. Tov teladi se godinama održava na istoj razini i tu imamo samo dva veća uzgajivača: „Poljoprivredu“ Lipik i obitelj Babojelić u Antunovcu. Oni već nekoliko godina drže isti broj. Broj konja se  drži godinama na istom nivou. Kod svinja, broj krmača, kao i broj ljudi koji drže svinje, je u opadanju. Što se tiče ovaca i koza, taj broj se stabilizirao i dalje ne opada. O konkretnim brojkama je teško govoriti. No sigurno je da je broj goveda i broj svinja iz godine u godinu sve manji.

Kada govore u medijima, proizvođači ističu da su im cijene godinama iste ili čak u opadanju, a ulazni troškovi sve veći u što ubrajaju i veterinarske usluge. Jesu veterinarske usluge posljednjih godina poskupjele?

Cijena veterinarskih usluga nepromijenjena pet godina

Ne, nisu. Na našem području veterinarske usluge unazad pet godinu nisu poskupjele niti kune.   Za uzgajivače sve mjere koje naredi država, država i plaća i tu oni nemaju troškova. Njihovi troškovi su umjetno osjemenjivanje, kojemu cijenu nismo podigli pet i više godina. Drugi njihovi troškovi odnose se na liječenje, gdje također nismo poskupili pet godina. Nešto malo je porastao trošak lijeka na što mi ne možemo utjecati, jer mi uzgajivačima u trošku lijeka ne naplaćujemo nikakvu maržu nego ga prodajemo po nabavnoj cijeni.

Znači, uzgajivačima je veterinarski trošak liječenjeoboljelih grla. Kakva su Vaša saznanja o zdravlju stoke na našem području; obolijeva li ona češće nego drugdje i kakvo je općenito zdravstveno stanje?

Moj dojam je da vlasnici na našem području u velikoj mjeri ne pokušavaju oboljela grla  liječiti sami kao i da u maloj mjeri na naše područje dolaze veterinari sa strane. Iz toga mogu zaključiti da stoka na našem području ne obolijeva u velikoj mjeri. Zapravo vrlo rijetko liječimo nešto, sporadično.

Znači li to da  naši potrošači mogu bez straha konzumirati hranu koja je proizvedena na našem području na bazi mesa?

Proizvodnja te hrane je u svakom slučaju pod kontrolom i u okvirima nekog prosjeka i normale. No u trgovačkim centrima je najmanja prisutnost robe proizvedene u Hrvatskoj iz jednostavnog razloga - nema je niti u jednom segmentu dovoljno.

Drugi segment Vaše aktivnosti su kućni ljubimci i male životinje. Raste li broj malih životinja koje ljudi drže kao kućne ljubimce i raste li svijest o potrebi veće brige za kućne ljubimce?

Svijest prema kućnim ljubimcima raste

U svakom slučaju svijest prema kućnim ljubimcima raste.  Usudio bih se reći da je najmanje 80 posto pasa na našem području čipirano i pod nekakvom kontrolom veterinara, pri čemu procjenjujemo da je oko pet posto napravljeno u veterinarskim ustanovama izvan našeg područja.  Od ovog neoznačenog dijela dijelom je riječ o mladim psima koje ćemo u ovogodišnjoj akciji označiti, nešto nam promakne, nešto se ljudi ne javi. Uglavnom može se reći da je svijest vlasnika kućnih ljubimaca unazad desetak godina u porastu. Samim time se traži i više od nas i mi smo u stalnom  postupku naobrazbe. Trudimo se pratiti trendove, nova događanja, lijekove. Naravno, u uvjetima u kojima radimo. To ljudi koji se s tim problemom susretnu i uočavaju. Vide da imamo operacijsku salu, nekakvih pomaka ima. Trudimo se biti što bolji, ali se, bar za sada, ne reklamiramo.

Ima li na našem području po vašim saznanjima egzotičnih životinja kao kućnih ljubimaca?

Ima ih nešto. Taj broj je zanemariv, ali nisu prečesto prisutni kao naši pacijenti. Tu i tamo se pojavljuju papige, američki tvorovi, egzotične pasmine pasa, poneka iguana. Ima i zmija, ali  sve to u zanemarivom broju.

Treći segment Vaše službe koji mi kolokvijalno nazivamo higijeničarskom službom, a odnosi se na sakupljanje lešina po javnim površinama, hvatanje pasa lutalica i slično za što je uglavnom zadužena lokalna zajednica.  Raste li taj segment?

Tim poslom se bavimo u okviru svojih tehničkih mogućnosti i pravne nadležnosti za koju smo registrirani. Posjedujemo vozilo za sakupljanje životinjskih lešina. Međutim, ne bavimo se time aktivno u smislu da bismo pružali ugovornu obvezu jedinicama lokalnih samouprava jer to iziskuje svakodnevni odvoz prikupljene lešine u spalionicu, nama najbližu u Grubišnom Polju što je povezano s dodatnim i to znatnim troškovima. Mi ne smijemo lešine zadržavati u svojim prostorima, u hladnjačama kojima imamo, osim lešina životinja koji su uginuli u našim objektima, veterinarskim ambulantama i skloništu za životinje. Prikupljeno bi morali odmah odvesti u Grubišno Polje, jer nemamo  registrirano sakupljalište. A nemamo ga radi zakonskih nedorađenosti i upitnosti isplativosti toga.

Znači li to da se kod nas uginule životinje još uvijek pokapaju?

Za one poznatih vlasnika koji su uginuli van naših prostora ne znam jer nisu u našoj nadležnosti. Zakon je tu dosta liberalan i on dozvoljava da se lešine zakapaju, ali uz suglasnost veterinarskog inspektora.

Što bi dogodilo da neki vlasnik poželi zbog bolesti ili starosti eutanazirati svog psa i lešinu ostaviti vama?

Točno su propisani uvjeti u kojima se može obaviti eutanazija životinje. To je u slučajevima kada je životinja bolesna ili ozlijeđena tako da oporavak nije moguć pa da se spriječi daljnja patnja životinja. U tom slučaju pristajemo na eutanaziju i možemo je uz suglasnost vlasnika prihvatiti, jer je uginulo u našem objektu, naravno uz naplatu svih troškova vlasniku.

Kao stručnjak savjetujete li vlasnicima da se tako rastane od svog teško bolesnog i starog ili teško ozlijeđenog ljubimca?

I moje mišljenje i mišljenje većine kolega je da da. Postoje danas lijekovi, dijelom i iz humane medicine, koji bi mogli pomoći tom psu da lakše doživi prirodnu smrt uz odgodu toga na još neko vrijeme. No to je povezano s cijenom i neizvjesnošću,  a ako je ishod u konačnosti isti, onda ipak savjetujemo uspavljivanje da poštedimo životinju patnje, ali uvijek je vlasnik taj koji o tome odlučuje s tim da u konačnosti netko to uvijek mora platiti, a još nismo imali slučaj zdravstveno osigurane životinje.

Što znače sva ta kretanja na području veterinarstva  za Vašu tvrtku?  Raste li ili pada broj doktora veterine, ostalih zaposlenika, broju ambulanti, intervencija, intenzitetu dežurstava?

Financijski gledano, dio prihoda koje ostvarujemo od  takozvane velike prakse je u padu. Sve mjere koje propisuje država za obavljanje usluga koje ona naredi vezan je uz broj grla. Ako je broj grla stoke u padu, u padu su i prihodi. Sada imamo pet zaposlenih veterinara i s tim brojem sve godišnje naređene mjere možemo obaviti za dva do tri mjeseca. Drugi dio prihoda odnosi se na takozvane „male prakse“ kao što su cijepljenje pasa i razni oblici kurative koji nam služe da financijski pokrijemo ostatak godine u što ubrajamo i sve aktivnosti i prihode koje nam ostvaruje sklonište za životinje.

Prije negoli prijeđemo na neke Vaše buduće aktivnosti i zadatke, pogledajmo što se događa u posljednje vrijeme. Završena je akcija svinjokolje u kojoj ste proveli kontrolu pojave trihineloze. Je li prema tom broju dvorišna svinjokolja u opadanju ili u porastu i je li bilo ove zime pojave trihinele?

Kolinja bez trihinele

Broj domaćinstava koje kolju životinje za svoje potrebe je opao, a sama činjenica da još uvijek ima domaćinstava koja uzgajaju svinje pa ih prodaju drugima, bilo žive ili zaklane je uzrokovao da smo ove sezone imali broj pregleda na trihinelu na razini prethodne.  Taj broj se zajedno s divljim svinjama vrti oko dvije tisuće pri čemu je između 250 i 400 divljih svinja. Tih oko 1600 do 1800 zaklanih svinja godišnje je konstanta već godinama pri čemu mi nemamo saznanja jesu li one uzgojene i kupljene na našem području ili su došle sa strane.

Što se tiče nalaza na trihinelu, ove su godine svi pregledani uzorci bili negativni, dok smo imali pojavu trihinele kod jedne divlje svinje.

To je zanemarivo?

Je, onome tko je nije pojeo. Kod onoga tko je to meso jeo baš i nije. Trihineloza nije bolest s kojom bih se igrao. Posebno u odnosu na minimalni trošak pregleda.

Može li na pregled na trihinelu doći i meso koje je ustrijeljeno u krivolovu?

Mi ne ispitujemo porijeklo mesa. Uzorak nam donosi vlasnik mesa, a kako je on došao do njega je njegova stvar. Događalo se da nam vlasnik mesa uzorak deklarira kao pitomu svinju koje nakon raspakiravanja prepoznamo kao divlju. To je nezgodno jer uzorak mesa divlje svinje treba biti deset puta veći od pitome pa nam ostavlja dilemu kako da ga tretiramo. Stvarno ne znam zašto se zbog 50 kuna igrati s vlastitim zdravljem.

Kada govorimo o klanju životinja za ishranu ljudi, ima li na našem području registrirana  uslužna klaonica koja bi na zakonit i registriran način obavljala ove poslove koje sada obavljamo po dvorištima?

Koliko je meni poznato, ne. Najbliža takva nalazi se u Garešnici.

Ne čudi li Vas to s obzirom na profitabilnost tog posla?

Ne bih se složio. To je posao isključivo sezonskog karaktera i upitno je koliko bi se sadašnjeg posla preselilo u registriranu klaonicu, jer zakon i sada dozvoljava kolinje za vlastite potrebe u svom dvorištu. Drugi problem su ulaganja. Izuzetno su veliki higijenski minimumi i druge zakonske obveze naročito u pogledu sakupljanja i zbrinjavanja otpadnih voda i drugih tvari koji mi se u svemu čine najskupljim.

Jesmo li imali nedavno pojavu bjesnoće, naročito kod lisica kojih je sve više u neposrednoj blizini kuća?

Bjesnoća u Republici Hrvatskoj nije registrirana već četiri godine. Na ovom području je posljednji put  veliki oblik bjesnoće registriran prije sedam ili osam godina i onda smo se s njom dobro nosili. No ne treba se opuštati. Nama je Bosna blizu. Životinje ne poznaju granice. Na području Hrvatske je obavljena oralna vakcinacija lisica. Na području Bosne nije i tamo ne znamo kakvo je stanje.

Cijepe li se još redovito svinje i peradi protiv  vrbanca,  kuge ili neke druge bolesti?

Cijepljene protiv kuge svinja se već godinama ne provodi i zabranjeno je. Protiv vrbanca cijepimo na poziv i to je prepušteno vlasnicima. Kokoši se cijepe dva puta godišnje protiv kuge i to je ono što je propisano. Od ostalih naređenih mjera cijepljenja od strane države imamo cijepljenje protiv bjesnoće za pse, cijepljenje goveda i ovaca protiv bolesti plavog jezika i to je što se tiče cijepljenja sve. Ove godine je izbačeno cijepljenje protiv kvrgave kože, ali na našoj županiji provest će se takozvana  tuberkolizacija goveda.

Uskoro će krenuti akcija cijepljenja pasa, Koliko imate na području Pakraca i Lipika pasa, raste li njihov broj, raste li broj pasa određene pasmine ili su još uvijek dominantni križanc?  Izbjegavaju li ljudi cijepiti psa i rješavaju li ih se da bi izbjegli troškove cijepljenja ili čipiranje?

Među ljubimcima oko  2000 pasa

Broj pasa na našem području je već godinama relativno stabilan i on se kreće između 2000 i 2100, zavisi od odaziva na cijepljenje. Pojavljuju se pomalo i nekakve egzotične pasmine, no u našem registru je oko 90 posto mješanaca, što za mene nije problem  jer ljubimac je ljubimac i iskustva kažu da su ljudi zadovoljni sa svojim psima.

Dio vlasnika izbjegava cijepljenje, ali svijest iz godine u godinu o tome raste.

Je li  u razdoblju pred cijepljenje pasa, dakle sada u veljači, još uvijek pojava da ljudi zbog toga izbacuju svoje pse na ulicu?

Taj dio priče nekada se naslanjao na cijepljenje. Danas se pojavljuje na ulicama veći broj pasa prije godišnjeg odmora, dužih blagdana i skijanja, i  to uglavnom nečipiranih što nije naša pakračko-lipička specifičnost nego se pojavljuje u cijeloj županiji i okolnim gradovima.  Lani smo u studenom pokupili broj pasa lutalica kao nikada prije. Netko je dobio u proljeće psa koji je bio  slatko zaigrano štene. Do jeseni je on porastao, treba o njemu brinuti i onda to tako završi.

U listopadu prošle godine na snagu je stupio novi Zakon o zaštiti životinja koji je na znatno rigorozniji način do sada definirao načine i uvjete uzgajanja životinja, ali i držanje kućnih ljubimaca. Dio toga odnosi se i na rad tvrtki koje se bave raznim veterinarskim poslovima.  Vama bi taj zakon trebao ići na ruku. Nije li tako?

Zakon zabranio eutanaziju u skloništima

To su me već pitali ljudi koji nam se pojavljuju kao dobavljači. Možda to tako izgleda, prvenstveno stoga što su jedinice lokalne samouprave prisiljene s nama sklapati razne ugovore o našim uslugama. No i prije je toga bilo puno, primjerice o zbrinjavanju napuštenih životinja, ali se nije kažnjavalo.  Sada su kazne dosta veće pa su nam se javile i općine koje s nama do sada nisu sklapale takve ugovore. Ono što je bitno novo u Zakonu je činjenica da za životinje lutalice, pse i mačke,  koje su do sada morale biti držane u skloništima do 60 dana, sada je sklonište postalo, ako nema udomitelja, trajno rješenje na trošak jedinice samouprave. Dakle, više nema uspavljivanja. Mi taj zakon nismo niti donosili, niti predlagali, ali podržavam to rješenje mada i on ima drugu stranu. Životinje, konkretno psi, su sada u skloništima sigurne od eutanazije, ali je dodatno usporilo njihovo udomljavanje, jer pojedinci, a još više udruge zainteresirane za dobrobit životinja znaju da pas ima trajni smještaj.

Zakon nalaže da na području jedinice regionalne samouprave, dakle županije, mora biti najmanje  jedno sklonište za životinje.  Udovoljava lisklonište na Bučju svim, nemalim zakonskim odredbama koje propisuje novi Zakon?

Zakon nalaže sklonište koje uz ostalo mora biti kapaciteta za 50 životinja. Naše sklonište na Bučju ima kapacitet za 64 životinje plus karantena kapaciteta 16 životinja, dakle u jednom trenutku bismo mogli imati 80 pasa. Udovoljavamo i tom i svim drugim uvjetima koje Zakon nalaže i naša Županija ne mora ići u izgradnju drugog skloništa.

Vi s tim skloništima ugovorom pokrivate područje između Novske, Đulovca i Pleternice, pri čemu neke jedinice lokalne samouprave nisu uključene. Možete li s tim kapacitetom pokriti potrebe svih te općina i gradova?

Pokrivamo mi i više, primjerice Stara i Nova Gradiška i druge,  i svi su se oni nam javili ponovo, a nakon ovog zakona javljaju se i druge.  Mi ćemo svima njima ugovorom za 2018. godinu osigurati dostatan broj mjesta u skloništu, za onaj broj pasa za koji one rezerviraju mjesta. One će same ocijeniti koliko im treba mjesta i to ćemo im osigurati.

Koliko košta mjesečno držanje psa u skloništu?

Cijene u privatnoj tvrci baš i nisu javne i naš ugovor je stvar između dviju ugovorenih strana.  No Vi to možete saznati u gradskim upravama čiji rad je javan pa ću Vam reći da dan držanja psa u skloništu sada košta 30 kuna, u što ulazi eventualno liječenje. Na tu cijenu lokalne uprave plaćaju trošak hvatanja takvog psa, dakle prijeđene kilometre, cijepljenje i čipiranje po cjeniku Uprave za veterinarstvo te kastraciju koju ugovaramo po cijeni od 375 kuna. Sve te radnje obavljamo sami.

Sklonište na Bučju je u funkciji pet ili šest godina. Vi ste prethodnih godina godišnje udomljavali između 150 i 200 pasa u Njemačku. Preuzimaju li Nijemci i dalje naše pse?

Udomljavali smo i više, sve zdrave pse koje smo tijekom godine pohvatali. No s obzirom na to da i Nijemci znaju da smo usvojili zakon koji ne dozvoljava eutanaziju u skloništu, okrenuli su se državama koje još nemaju takve zakone, a od nas  sada biraju pse za koje misle da će ih lako udomiti, mlade, lijepe i simpatične. U Hrvatskoj smo udomili možda jednog od sto pasa koji su došli u naše sklonište i mislim da se tu neće ništa mijenjati što će dovesti do toga da će se, ne samo naše nego i druga  skloništa u Hrvatskoj vrlo brzo napuniti.

Osim Vas, na području Pakraca i Lipika nema niti jedne druge institucije koje se bavi poslovima veterinarstva.  Jeste li kroz  ovaj zakon dobili neke dodatne ovlasti i poslove; konkretno  je li Vaš problem ako netko stalno drži psa na lancu ili boksu što novi zakon zabranjuje?

Ne, to je u ovlasti komunalnog redara koji je ovim Zakonom dobio niz novih ovlasti i obveza. On će dobiti šifru s kojom će imati pristup našoj bazi podataka o označenim psima i imat će ovlasti kontrolirati vlasnika u pogledu pridržavanja zakona. Mi ćemo i dalje cijepiti sve pse, i na lancu i u boksovima.

Nakon tridesetak godina rada u veterinarstvu očekujete li da će novi zakon promijeniti ponašanje ljudi prema životinjama?

Postepeno sigurno hoće. To se mijenja iz godine u godinu i sve je više pasa koji su doista kućni ljubimci i sve manje je pasa lutalica. To će ovisiti i o ponašanju ljudi, ali i jedinice lokalne samouprave kojima je spušten najveći dio provedbenih aktivnosti. Naravno za to treba novca i mi možemo komentirati da je cijena dana boravka psa u skloništu 30 kuna što je skoro koliko i cijena boravka djeteta u vrtiću. No Zakon je tu.

Kakva je suradnja Veterinarske stanice s jedinicama lokalne samouprave, komunalnim redarima, veterinarskom inspekcijom?

Mi dobro surađujemo sa svima njima, ali i drugim ljudima koji imaju potrebu za našim uslugama.  Svi smo svjesni svojih problema, oni da to moraju raditi, a mi nastojimo svoju uslugu odraditi što kvalitetnije i u primjerenom roku.  U kontrolu provođenja novog zakona najviše je nadležna veterinarska inspekcija koja je na području Pakraca prisutna svakodnevno.