Grad Pakrac do 3. siječnja

Lopta mu je oduvijek savršeno pristajala. Pritom je vrsta iste bila potpuno nevažna. Na starom pakračkom gimnazijskom igralištu, tamo još sredinom 80-ih godina, teškom košarkaškom baratao je jednako umješno kao nogometnom ili odbojkaškom. Talentiran i svestrani klinac, vidjelo se to odmah, ugodno se osjećao u različitim sportskim okruženjima i bilo bi doista čudno da u jednom od sportova na kraju nije i uspio.
Davor Meringer, odbojkaški entuzijast iz Pakraca, danas je trener osječkog prvoligaša „Murse“, a još jučer je svoje odbojkaško znanje prodavao Arapima u dalekom Kuwaitu. Prije toga gledali smo ga u stručnom stožeru nacionalne reprezentacije na kontinentalnim prvenstvima ili turnirima u srazu s ponajboljim europskim i svjetskim momčadima.
Sve se to, dakako, nije dogodilo bez razloga ili slučajno, a počelo je otprilike ovako…Prve odbojkaške korake učinio je u 6. razredu Osnovne škole pod nadzorom Antuna Vebera, nastavnika tjelesnog odgoja, ujedno i voditelja školske odbojkaške sekcije. U odbojku ga je povuklo, objašnjava, društvo iz razreda. Nikola Krmpotić, Zoran Milaković, Predrag Stanić, Dejan Svjetličić pa generacijski bliski Tomislav Luksetić, Oliver Turčan i Almir Delihodžić, polako su Davora povlačili s blatnog nogometa, jer je tada igrao u pionirima lokalnog „Hajduka“, prema ugodnom odbojkaškom ambijentu koji je podrazumijevao uvijek toplu i čistu dvoranu. Osim što je Pakrac tada bio grad odbojke, zahvaljujući nadaleko poznatoj generaciji odbojkaša koji su osamdesetih igrali 1.B jugoslavensku ligu - predvođeni Peašinovićem, Selakom, Sedićem, Turčanom, Adžijevićem, Plešom i ostalima na čelu s legendarnim profesorom Slavkom Krejčijem - Meringeru se odbojka svidjela i zbog organiziranih natjecanja u odgovarajućem uzrastu. Prisjeća se uspjeha sa školskom sekcijom na SIOŠ-u (sportske igre osnovnih i srednjih škola) kao i natjecanja Partizanska olimpijada u Foči gdje je, na tom međurepubličkom natjecanju bivše države, igrao za reprezentaciju Hrvatske te bio izabran u najbolju postavu turnira, zajedno s budućim svjetski poznatim odbojkašima poput Grbića i Vujovića.


Tko zna, možda bi i on ostvario više da sportsku karijeru nije poremetio rat. Poremetio, ne i prekinuo. Davor je nastavio s igranjem u tadašnjem prvoligašu Novom Zagrebu s kojim je osjetio i prve europske nastupe kroz natjecanje u Kupu CEV-a. Tamo je igrao tri godine, a 1994. godine vratio se kući. Ne u ratnim vihorom pometeni Pakrac, već u OK Daruvar s kojim je 1999. godine postigao i najveći uspjeh u povijesti kluba – 3. mjesto u Prvenstvu Hrvatske. Put ga potom vodi na dvije sezone u prvoligaša OK Valpovka gdje u drugoj sezoni postaje kapetan momčadi. Sudbina malih sredina nije zaobišla niti ovaj slavonski gradić pa se Meringer zbog financijske situacije ponovo vraća u Daruvar u kojem postaje trener i igrač i radi s mlađim kategorijama u klubu. Nakon godina ustrajnog rada odlučan je u ideji da se s mladim kadrom upusti u zahtjevan posao stvaranja kvalitetne momčadi sastavljene od domaćih igrača. Postupno sazrijevanje potrošilo je trogodišnji ciklus nakon kojeg stižu do statusa hrvatskog prvoligaša, a konačna potvrda daruvarskog rada stiže 2011. godine kad osvajaju treće mjesto u državi u direktnom okršaju s njegovim današnjim klubom - osječkom Murisom. Koliko je motiv bio jak, govori i podatak da je odlučujuću utakmicu u osječkoj dvorani odigrao s puknutim križnim ligamentima. Samo će sportaši i medicinari znati koliko je zahtjevno u takvom stanju hodati, a kamoli igrati odbojku.

Vratimo se nekoliko godina unatrag…Paralelno s daruvarskom pričom zaživjela je i ona reprezentativna. 2004. godine u reprezentaciju Hrvatske pozvao ga je ponajbolji hrvatski odbojkaški stručnjak Rade Malević. Poznavajući Meringera i njegov entuzijazam te predanost poslu, inzistirao je da upravo on bude pomoćni selektora i trener reprezentacije. S generacijom Krnića, Omrčena, Kovačevića, Ćoškovića i ostalih nastupa na Europskim prvenstvima u Rimu 2005. i Moskvi 2007., a najvrjedniji rezultat za reprezentativnog staža mu je naslov viceprvaka Europske liga održane 2006. godine u Grčkoj. S Malevićem je Hrvatsku vodio od 2004. do 2011. godine. Trenerskom dvojcu putevi se nakratko razilaze 2012. kad Malević odlazi na trenersko mjesto u daleki Kuwait. Ne zadugo, jer već godinu kasnije Meringeru stiže poziv starijeg mentora da mu se pridruži i 2013. Meringer je imenovan za trenera Qadsia Kuwait gdje će raditi s mlađim U17 i U19 kategorijama.
U Kuwaitu je radio tri godine. „Prva godina je bila samo rad u klubu s mladima i već te premijerne sezone smo dominirali ligom i osvojili prvo mjesto. Druge dvije godine Malević i ja smo vodili seniorsku reprezentaciju Kuwaita. Igrali smo, njima najvažniji, Zaljevski kup na kojima nastupaju Saudijska Arabija, Katar, Bahrein i ostale zemlje Zaljeva, a osim toga sudjelovali smo i na Azijskim igrama u J. Koreji. Sve je bilo savršeno i vjerovatni bih tamo bio i danas da se nije dogodila suspenzija Kuwaitskog odbojkaškog saveza od strane Olimpijskog odbora zbog upletanja politike u sport. Svim strancima – igračima i trenerima – ugovori nisu produljeni i bili su primorani otići. Tako je završila i moja arapska priča“. Kako o novcu nitko ne voli pričati, nismo niti mi. Tek usporedbe radi, prvoligaški odbojkaš u Kuwaitu ima zagarantiranu plaću od 1000$ koje plaća Savez dok je ostalo na osobnom dogovoru igrač – klub. Najbolji domaći igrači dosegnu plaću od 40.000$, stranci i više.

Ostavi li sport po strani, Davor kaže da je život u Kuwaitu sjajan. Grad Kuwait City ima nešto preko 3 milijuna stanovnika i poprilično je liberalno nastrojen, naročito po pitanju vjerske tolerancije koja je vrlo visoka, za razliku od zemalja u okruženju. Nema alkohola, kao ni svinjetine, no ima svega ostalog. „Prilagodiš se bez problema. Ima roštilja na svakom koraku, piletine, sve je na ulici i, suprotno predrasudama, sve je uredno i čisto. Prometna gužva je nesnosna i bez imalo reda, tako da nisam uopće vozio. Koristio sam taxi. Nafta je inače par lipa po litri tako da je i prijevoz jeftin. Inače, cijela zemlja se amerikanizira i europeizira zahvaljujući velikom broju radne snage koju Kuwaićani uvoze. Oni domaći predodređeni su samo za fine poslove, ako se to uopće može svrstati pod nekakvu radnu obavezu kakvu mi poznajemo.“


Dodaje, da je egzistencijalna neovisnost problem usko povezan i sa sportom jer domaći igrači nemaju onaj osnovni motiv za trening i posvećenost sportu, a bez kvalitetnog treninga i napornog rada nema niti većeg rezultata. Ali Kuwaićani kao da su zadovoljni „zlatnom sredinom“ u cijeloj toj priči ne namjeravaju previše mijenjati.
„Kod Bahraina je kud i kamo drugačije, siromašnija je zemlja i njih gura upravo motiv preživljavanja i tu su sličniji Europljanima, a pogotovo nama Hrvatima.“
Silom prilika Meringer se 2015. vratio u Hrvatsku. Posao nije dugo čekao. Osječki prvoligaš Mursa već ubire prve plodove rada pod vodstvom pakračkog stručnjaka. Osvojili su 3. mjesto u Superligi Hrvatske. „Vidljiv je napredak iz sezone u sezonu i to me izuzetno raduje. Mursa je ekipa sastavljena uglavnom od studenata pa je ovogodišnji rezultat doista posebno vrijedan. Motiva za rad imamo i to nam je u ovom trenutku najvažnije“.


Obiteljski život ne trpi. „Važan je balans“ kaže. Djevojka Ivana Bakarić, profesorica povijesti i zemljopisa iz Daruvara navrati vikendom, ponekad on ode do Daruvara ili rodnog Pakraca gdje posjeti sestru Snježanu, nećaka Ivana, ali i pakračko groblje gdje počivaju Marija i Drago Meringer, Davorovi roditelji. „Navratim rijetko, nemam previše vremena, ali volim doći. Srce vuče kući...“.
Prati stanje kod kuće, pročita novine i portal, upoznat je s društvenom, gospodarskom, a ponajviše sportskom situacijom. Mnogi ljubitelji sporta sjetit će se da je Davor bio i odličan igrač malog nogometa, čest sudionik pakračkih večernjih turnira „Znaš, ne mogu se oteti dojmu da je Pakrac trebao gurati sportsku priču preko malog nogometa ili „futsala“. Nekako sam uvjeren da je to mogla biti ona prava priča, ne samo zbog toga što je Dudovo bure prvi registrirani malonogometni klub još u bivšoj državi, već i zbog tradicije igranja malog nogometa u Pakracu. Možda se kroz njega Pakrac mogao ostvariti kao važno sportsko središte“.
Priča nije zaživjela iz ovog ili onog razloga, no sport općenito u Pakracu živi i zasnovan je na mladosti. Osim nogometa i rukometa budi se i Davorova odbojka. Pokrenut je ženski odbojkaški klub, dok se o muškom još uvijek samo priča. Ili…
Ili samo čekaju njega. Sportskog entuzijastu koji će krenuti stopama pokojnih Vebera i Krejčija pa karizmom i upornošću uz pomoć pakračke mladosti na noge podići još jedan gradski sportski ponos.

Grad Pakrac do 3. siječnja