Ove sportske pričice zasigurno ne bi bilo da onoga dana nije stao pred ogledalo, pa nezadovoljan onim što vidi odlučio „krenuti s nečim“, sve kako bi skinuo nekoliko prokletih kilograma viška. Međutim, 33 godišnji Vedran Kelemen, učitelj razredne nastave iz Lipika, „pogriješio“ je baš tako, a suvišne kilograme istog je trenutka naumio otopiti trkačkim dionicima, ne sluteći odmah u što se zapravo upustio…

„Tako nekako je to krenulo. Prvenstveno je bilo zbog petnaestak kilograma viška, a privremeno sam promijenio i radno okruženje pa je to bila ujedinjena bitka protiv stresa i težine. Nisam se planirao utrkivati, to je došlo kasnije, posve slučajno“, prisjeća se početaka Vedran.

Malo pomalo, trkački je prohodao pa je ubrzo odlučio testirati koliko to sve vrijedi u kakvom slabijem natjecanju, ne očekujući od istog previše. „Prva utrka je bila 2018. u Novskoj na koju sam otišao slučajno, na ženin nagovor, jer je bila humanitarnog karaktera. Tamo sam ostvario drugo vrijeme, što mi je bio poticaj za dalje“, govori nam i dodaje da je nastavio rekreativnim ritmom, a utrke odabirao otprilike ovako: „Idemo u Koprivnicu kod rodbine pa usput na utrku“, ili „kad smo već kod punice u Požegi ništa ne košta da odem na utrku“, i tako se nastavilo. Dvije godine trčao je neredovito, bez plana, da bi se u posljednjih godinu dana stvari drastično promijenile.

Omanovac - šala mala

Lokalni kibici Vedrana znaju po tome što svako malo otrči na Omanovac, što običnim smrtnicima djeluje prilično impresivno. „Ovisi o vrsti treninga. Ako radim brze intervale onda odem negdje na ravnije, ako je trening od 10 km ili više u istom tempu ima me svugdje, od Kusonja, Japage, Pakraca, nasipa uz Pakru do Jagme. Ne znam jesam li dosad dvaput trčao doslovno istu rutu. Omanovac trčim kao brdski trening, zimsku bazu i pripremu za proljetne utrke. Ove kalendarske godine dvaput sam popravljao rekord utrke na Omanovac. Od pakračke Česme do planinarskog Doma se popnem za manje od 38 minuta. Na Omanovac se svatko u malo boljoj formi može popeti kombinirajući trčanje i hodanje, pogotovo ako ide u društvu. Lakše je gore doći trčeći nego biciklom“. Eto da znamo i to…

Više od 100 posto treninga. Nemoguće? Moguće.

Ne zaboravimo spomenuti onih desetak suvišnih kilograma uz koje je Vedran skinuo još pet, pa mu danas noge pod puno manjim pritiskom odrađuju sve brojnije trkačke dionice. No, to nije jedini razlog.

„Unazad zadnjih godinu i nešto trčim za Atletski klub Maratonjare iz Kutine pod vodstvom licenciranog atletskog trenera Gorana Todorova kojeg neki znaju kao bivšeg nogometaša Moslavine i malonogometaša s naših turnira. Trkački gledano to je bila neka prijelomnica i u mojim rezultatima, odnosu prema treningu, napretku, zapravo pun pogodak. Danas treniram bitno drugačije, trčim 4 do 5 puta tjedno. Nekad su ukupne tjedne dionice dugačke 100 km, nekad 30 do 50 km – sve ovisi je li sezona utrka, za koju utrku se pripremam, koji je intenzitet treninga, koja faza pripreme itd. Kako sve bilježim preko mobilnih aplikacija mogu vrlo precizno reći da mjesečno pretrčim oko 200 kilometara. Sve radim prema planu i u 14 mjeseci nisam propustio niti jedan zadani trening, dapače, imam ih i preko 100% jer često trenera tražim dodatan rad. Uz to, svakodnevno radim nekoliko serija snage“, otkriva detalje gotovo fanatične posvećenosti treningu kakvu niti sam nije očekivao.

Davno je Vedranovo trčanje prestalo biti borba s kilogramima, danas je sveprisutan na atletskim kratko i srednjoprugaškim utrkama gdje je vrlo ravnopravan pa i nadmoćan brojnoj konkurenciji.

I dalje sam rekreativac, samo treniram više od drugih

„Najčešće trčim cestovne utrke između 5 i 10 km, uz poneku kraću trail utrku. Najbolje se osjećam na ravnim utrkama od 5 km. Što se tiče konkurencije to ovisi o utrci. Bilo ih je i preko stotinu u Novskoj ili Koprivnici, Slavonskom Brodu, a dogodi se nekada da ih bude 30 do 50, najčešće na sezonskim ligama koje se trče češće i služe više kao treninzi. Nedavno sam u Šibeniku trčao protiv atletičara koji na državnoj razini trče vrhunske rezultate, no to su dečki koji se bave atletikom od malih nogu, i tu sam bio solidan šesti, što je iznad očekivanja.“

Ovo mu je, kaže, dosad najuspješnija godina iako je utrka bilo osjetno manje zbog korone. Osvojio je lokalnu Omanovac ligu s pet uvjerljivih pobjeda, na Sisačkoj nasip ligi ukupno bio drugi, skupilo se tu i medalja s Moslavačke gore, iz Gornje Gračenice, Slavonskog Broda, Mikleuške, štafetnog polumaratona Zagreb… Ukupno je ove godine trčao 15 utrka osvojivši 14 postolja. Za usporedbu, lanjske je godine, bez trenera, u 13 utrka ostvario 10 postolja. Ipak, ove godine su i nešto jače utrke nego lani, a rezultat sezone je stigao rano, već u ožujku u Bosanskoj Gradišci gdje je bio treći u utrci na 5 km s osobnim rekordom od 17:18 minuta, odnosno ispod tri i pol minute po kilometru. Prva dvojica s te utrke bili su višestruki pobjednici utrke i bosanski juniorski reprezentativci.

„Na toj utrci sam popravio osobni rekord za minutu i pol nakon svega par mjeseci treniranja s Todorovom. Također, ove sam godine sedam puta trčao „peticu“ ispod 18 minuta, što je sjajno za 30 + godina i nekog tko se kratko bavi trčanjem. Često se dogodi da pobijedim i dečke koji se atletikom bave od malih nogu, koji trče atletska prvenstva Hrvatske u juniorskoj pa čak i seniorskoj konkurenciji, znači natjecatelje s atletskim pedigreom, ali i dalje se smatram rekreativcem koji samo trenira ozbiljnije od drugih u uvjetima koje imam“, zadovoljan je neplaniranom trkačkom karijerom Vedran, kojeg nakon sportskih napora kod kuće čekaju supruga Vedrana i dvogodišnja kćerkica Mija.

Opijen kilometrima, Vedran vrijedno radi i na omasovljenju ovog sporta u lokalnoj zajednici. Prvu žrtvu pronašao je u vlastitom dnevnom boravku. Naime, upravo je suprugu Vedranu uvjerio da je trčanje pustih kilometara baš super. O tome ozbiljan kaže: „Da, zadnja tri mjeseca trenira i moja supruga Vedrana Molnar Kelemen, koja je u listopadu sa mnom trčala i utrku u Šibeniku povodom Draženovog (Dražen Petrović op.a) rođendana. Do prije tri mjeseca za nju nitko nije vjerovao da može otrčati i 100 metara u komadu, a sad trči po treningu više od 9 km solidnim tempom“, hvali Vedran najdražu, a na naš upit vidi li sebe ponajboljim dugoprugašem u okruženju odgovara: „Sve je to relativno. Sigurno ih ima koji bi me „poderali“ na kratkim dionicama, ali u dugoprugaškoj konkurenciji mi ovdje vjerojatno nitko nije ravan, ali nažalost nitko niti ne trenira organizirano i planski poput mene, još i s trenerom. U ženskoj konkurenciji, recimo, odlične rezultate postižu Antonija Demartini i Sendi Štrbac, brončana s PH na 50 km, ali ona se rijetko utrkuje na kratkim utrkama kojih ima puno više. U zadnje vrijeme ponekad mi se na treningu pridruži Mario Adžijević - Bego“, završava Vedran koji ne gleda predaleko u budućnost, a kao jedan od ciljeva navodi redovito držanje „petice“ ispod 18 minuta te novi napad na osobni rekord.