Piše: Jozo Zorić, pakrački župnik

Posljednjih godina često smo dobivali zanimljive podatke o malom broju ljudi u visokorazvijenim europskim zemljama koji znaju odgovor na pitanje što se slavi 25. prosinca. Može nam izgledati čudno, nevjerojatno ili namješteno da ponegdje u europskim prijestolnicama gotovo polovica ispitanika ne zna što se slavi na Božić. Rijetki su koji ne slave Božić, ali sve manje ljudi zna što je Božić. Kad je tomu tako, onda možemo zaključiti kakva su društvena kretanja u našem susjedstvu i što će sve više prodirati u svijest naših ljudi.

Božić se, znamo, posvuda slavi, ali je iz Božića često iseljen Bog. U proslavi Božića uselilo se obožavanja nas samih i želja da se darivanje voljenih i dragih ljudi promakne u trenutak raja na zemlji u kojem bi trebalo biti obilje zabavnih druženja u obitelji i javnosti. Svake godine naša moć iskorištava Božić za promoviranje ljudskih potreba i odnosa. Istina, ne znači da druženje, trenuci obiteljske blizine, radost, pjesma, lijepi osjećaji blizine i intime nisu važni i dobri. Potrebni su svakim danom sve više, ali Božić nije puki obiteljski blagdan. Božić je slavlje Isusova rođenja. U središtu je On, a ne mi. Na tome sve stoji ili pada. Ili slavimo Boga ili slavimo sami sebe. Budući da je u središtu Božića Bog, onda je jasno da proslava Božića ima svoje središte u euharistijskom slavlju, a time i u obitelji, tj. u kućnoj Crkvi koja živi kroz "liturgiju" obiteljskog života sa svim sadržajima koje nam prenose kulture, navike i običaji u našem narodu u određenom podneblju.

Ne svoditi Božić na folklor i kič

Već danas možemo učiniti ključnu stvar: ne pristati na svođenje Božića na folklorni događaj i kič. Najviše što možemo ovoga Božića učiniti je ostati vjeran njegovu kršćanskom smislu. To se može i mora, a rješenje je u Onomu čije rođenje slavimo na Božić. Bog je u određenom vremenu na određenom prostoru i na određeni način bio s nama. Došao nam je u svome Sinu kao sin židovskog naroda koji ga je stoljećima iščekivao i, pored toga što se rodio u Betlehemu, nisu ga prihvatili kao svoga.

Mi pred Isusom nismo ravnodušni. Slavimo njegovo rođenje kao dar Neba u kojem prepoznajemo istinu o istinskom smislu života. Božić nije puko sjećanje na Isusovo rođenje ili povratak u osjećaje koji nas vezuju uz naše djetinjstvo, obitelj, selo, roditelje, prijatelje, itd. Na Božić slavimo njegovo rođenje koje je promijenio lice svijeta i pozvalo nas da na svijet gledamo Božjim očima i da živimo život svjesni da smo miljenici Božji.

Ove godine Božić slavimo u posebnim okolnostima. Cijeli svijet je u iščekivanju spasonosnog cjepiva koje bi trebalo zaustaviti smrtonosnu opasnost pandemije. Bilo bi premalo ostati samo na tome. Pandemija nas je prisilila da i Božić motrimo u svijetlu okolnosti koje su zadesile čitav svijet i da liječimo jedi druge od zaraznih ideja, stavova i ponašanja kojima smo umanjili čovječnost u svijetu. Proslava Božića u sadašnjim okolnostima može nam pomoći da u svjetlu pandemije jasnije vidimo zašto nam je Bog došao u svome Sinu i koje nam bogatstvo donose blagdanska slavlja u kojima vjerom i pristankom slavimo našu uključenost u Božji naum. U svjetlu posebnih okolnosti, koji od nas očekuju povećan oprez i brigu za svoje i tuđe zdravlje, Božić nas poziva da svakodnevno kažemo "ne" opasnoj zarazi ravnodušnosti, sebičnosti, iskorištavanju tuđih slabosti i dobrote, gramzljivom pristupu životnim prilikama i političkim zavođenjima. Njegovo rođenje u Betlehemu nije izvršilo prisilu ili napad na našu slobodu. I dalje mu možemo okrenuti leđa i ravnodušno se prema njemu postaviti. Svako slavlje Isusova rođenja u Betlehemu proslava je Božjeg nauma koji se do kraja pokazao čovjekoljubiv Bogom, ma koliko se mi tomu opirali.

Zato u pandemijskim prilikama neka nam Božić pomogne vidjeti koje putove do Boga i ljudi moramo prokrčiti i koje osjećaje moramo pobuditi i razvijati, prema čemu usmjeriti pažnju u sadašnjem trenutku i što moramo ostaviti iza sebe da bismo bez paralize srca mogli dolaziti jedni drugima na način kako nam je Bog došao u dolasku Isusa Krista.