U ovoj epidemiološkoj godini prepunoj nečeg zatvorenog i nedostupnog među najviše pogođenima je upravo populacija mladih. U godinama kada bi trebali biti najveseliji mnogo toga im je zatvoreno pa su izostali školski izleti, maturalni plesovi, uobičajena druženja. Kako to podnose pitali smo Ninu Babojelić, 16-godišnju učenicu drugog razreda pakračke gimnazije, ali smo s njom porazgovorali i o drugim segmentima života mladih u Pakracu.

Upravo danas kada vodimo ovaj razgovor ste odradili posljednji dan nastave u ovom polugodištu u klasičnom obliku. Od ponedjeljka ćete ponovo na nastavu „na daljinu“. Je si li time razočarana ili te to veseli?
I jedno i drugo. Veseli me jer ću ostati kod kuće i moći si sama organizirati dan kako to želim. No ne veseli me jer je u nastavi na daljinu teže savladati gradivo. Kada smo u učionici, ako nešto nisam shvatila, pitam profesora. U nastavi na daljinu je teže doći do takve povratne informacije. Moje ocjene su se proljetos tijekom online nastave pokvarile. Puno gradiva naučim, zapamtim na samom satu i onda mi kod kuće ne treba puno učenja za savladavanje gradiva, puno je lakše. U online nastavi smo u velikoj mjeri prepušteni sami sebi. Mislim da sam proljetos u ona dva mjeseca nastave na daljinu naučila puno manje.
Ove jeseni ste imali prilikom boravka u školi poseban režim, od kontrola na ulazu, nošenja maski, ne okupljanja pod odmorima i slično. Je li to bio problem?
Meni nije i zbilja smo se pridržavali mjera, posebice nošenja maski. Ne pamtim da sam ikoga ove jeseni u školi vidjela bez maske, iako neke mjere nemaju smisla. Primjerice ne smijemo izlaziti iz učionice pod malim odmorom, a grupiramo se pod velikim. U pridržavanju mjera nam je pomogla i činjenica da imamo, za razliku od nekih drugih, veliku školsku zgradu koja je omogućavala potrebnu distancu.
Koliko je izvan škole koronavirus prisutan u životu mladih?
Nažalost sve više, što je i normalno, jer gotovo svaki dan čujem da je obolio netko koga poznajem. U početku je to bilo olako, netko oboli i evo ga za dva tjedna nazad. No sada kada su počeli umirati ljude koje poznajem, kao moj rukometni trener, shvaćamo da je stvar postala ozbiljna i promijenio se pristup. Imali smo u društvu slučajeva i izolacije i samoizolacije i u potpunosti smo se pridržavali mjera.
Kako su se profesori snašli u online nastavi?
U kratkom vremenu su se proljetos jako dobro organizirali. Očekujem da će u ovom razdoblju to još biti i bolje jer za razliku od proljetos svi profesori će koristiti istu informatičku platformu pa će ih nama biti lakše pratiti preko jedne, ne više pet ili šest aplikacija.
Koliko vas ima u razredu?

Razred s osam učenika

Osam, sedam iz Pakraca i jedan dečko iz Uljanika.
To je neobično malo učenika za jedan razred. Je li to prednost ili nedostatak?
Prednost je utoliko što profesor može više vremena posvetiti odgovarajući na naša pitanja, dodatno nam pojašnjavati. No nedostatak je kad on pita nas, jer nas sve stigne ispitati u istom satu. Inače smo izuzetno složna ekipa, možda i zbog toga što nas malo ima pa smo stalno svi na okupu. Naravno da je nedostatak online nastave i to što se sada nećemo družiti, ili bar ne u onoj mjeri u kojoj smo se družili tijekom nastave, dakle cijelo prijepodne. No ako je naše nedruženje cijena koju ćemo platiti da bi netko ostao zdrav i da se cijela ova situacija s epidemijom napokon smiri, onda je vrijedno toga.

Ima li netko iz Pakraca, iz tvoje generacije da ide u gimnaziju u Daruvar?
Ima. Ne znam točno broj, ali mislim da neću pogriješiti ako kažem da kroz četiri gimnazijska razreda tamo ide tridesetak Pakračana.
Zašto bi netko iz Pakraca kraj naše gimnazije svakodnevno putovao u istu takvu školu u Daruvar?
Ne znam njihove razloge i motive. O tome zašto bi se netko dizao u šest ujutro da bi stigao na autobus za Daruvar, a ne bi ostao spavao još sat vremena duže i lagano došetao u školu mogu samo nagađati. O pakračkoj gimnaziji se priča dosta da je teška, da profesori imaju visoke kriterije. Možda je to jedan od razloga zašto Pakračani idu u gimnaziju u Daruvar.
Jesi li ti prije godinu i nešto dana dvojila oko upisa u srednju školu?
Da, najprije sam htjela školovanje nastaviti u Zagrebu u jezičnoj gimnaziji jer volim jezike. Onda sam shvatila da imamo jaku gimnaziju i ovdje i da ću ostankom znatno smanjiti troškove školovanja svojim roditeljima, a obrazovanje neće trpjeti.
Jedna od karakteristika naše škole je brojnost učenika koji dolaze u medicinsko usmjerenje iz drugih gradova i drugih županija. Komuniciraju li Pakračani s njima?
Da, moje dvije najbolje prijateljice su iz Požega, a treća iz Kutine, prijatelj Dino je iz Našica. Kao društvo smo nastali ovdje u Pakracu u školi i nije nam bilo bitno odakle je tko nego kakav je kao osoba.
Sada se nećete vidjeti do 11. siječnja, a možda i duže. Hoće li to biti problem?

I osnovna komunikacija  preseljena online

Nadam se da neće. No i mi mladi moramo biti svjesni da se i od nas očekuje doprinos savladavanju ove opće situacije. Komunicirat ćemo mobitelima i Internetom.
Sada kada nastava krene na daljinu iz kojeg razloga ćeš uopće napuštati kuću?
S obzirom na zatvorene kafiće i preporuke o ne druženju, samo radi toga da prošećem psa i odem na dramsku sekciju u sklopu Kulturno prosvjetnog društva „Sloga“.
Hoće li ti nedostajati taj kontakt s društvom?
Naravno da hoće. Otići ćemo mi povremeno jedan drugome na kavu, tek toliko da se vidimo. Kontaktirat ćemo i mobitelom, mailom. Imamo aplikacije preko kojih istovremeno možemo svi razgovarati, igrati igrice. No nije to to. Nama je najbolje kada smo svi na okupu, kada se svi vidimo i družimo.
Ovih dana sam trebala biti u Vodicama na festivalu dramskih amaterskih družina Hrvatske. No i to je preseljeno u online verziju što mi je naročito žao. Prije dvije godine smo bili u Rovinju na takvom festivalu i bilo je jako zanimljivo i jedno stvarno novo kvalitetno iskustvo.

Je li bilo proljetos u onom prvom valu epidemioloških mjera, ali i sada u drugom valu, privatnih okupljanja i druženja?
U mom društvu u većem broju ne, bar ja nisam sudjelovala niti čula za tako što. Okupimo se u manjem broju .
Tebe smo izabrali za ovaj razgovor jer te srećemo svagdje; u KPD „Slogi“, na stadionu, natjecanjima Crvenog križa. Čime se, osim školom još baviš?
Idem na dramsku sekciju u Slogi, treniram rukomet, razna školska natjecanja, pomažem tati u organizaciji rada Hajduka gdje mi trenira brat.
Znači li to da ti škola ostavlja dosta vremena za druge aktivnosti?
Ako se čovjek potrudi, ostaje puno vremena i ako sve ocjene nisu uvijek odlične, za to ne moraju biti krive izvanškolske aktivnosti. Neki predmet nekima, meni na primjer kemija, jednostavno ne ide.
Imala si zapažene uloge u „Slogi“, najprije u mjuziklu „Tko pjeva zlo ne misli“, a sada i u filmu „Eržika Plemenita“. Kakva su ti iskustva?
Meni je to bilo nešto posve novo jer nisam od ranije imala iskustva u tako velikim projektima. Svašta sam naučila novo, puno se promijenilo u mojoj glumi u odnosu na neke školske projekte. Stekla sam i nove prijatelje, neke za koje sam mislila da se nikada s njima neću družiti. Definitivno je bilo jako lijepo.
Imaš li ozbiljnijih glumačkih ambicija u životu?
Glumu definitivno ne bih htjela ostaviti. Voljela bih nastaviti i jedno vrijeme sam bila jako zagrijana za glumačku akademiju u Zagrebu. No to nije realno. Prima se jako malo kandidata pa je bolje da razmišljam o nekom drugom faksu.
Načela si temu studiranja. Gimnazijalka si, dakle u neku ruku osuđena na nastavak školovanja. Imaš li što konkretno u planu?
Nemam, odnosno gotovo na mjesečnoj razini mijenjam takve planove ovisno o informacijama koje dobijem. Trenutno mi je u planu psihologija ili pravo. Nastavnici u školi mi govore da trebam ići na pravo jer stalno njima nešto debatiram i argumentiram pa misle da bi bila dobra odvjetnica.
Pakrac ima već niz godina relativno dobro riješen sustav stipendiranja studenata. Razmišljaš li o tome?
O tome ne znam baš previše. Jedan od razloga je što mi to za sada nije trebalo. Kada dođe vrijeme, raspitat ću se.
Kakve sadržaje mladima nudi Pakrac?

U Pakracu dovoljno sadržaja

Mislim da sadržaja ima dovoljno, a stvar je pojedinca koliko će ih konzumirati. Bogata je ponuda u sportu, imamo kroz udruge i društva mogućnost djelovanja u kulturi. Ima udruga gdje se može volontirati poput Crvenog križa. Meni je bilo stvarno dobro i u udruzi Crobran gdje sam išla jedno vrijeme. Sadržaja dakle ima, samo se treba odlučiti pronaći nešto za sebe. Ne mogu se sjetiti ničega konkretnog za što bi rekla: eto baš nam to u Pakracu nedostaje. Ako se tako što i pojavi, uvijek se snađemo, nađemo neki nadomjestak.
Koristite li gradske institucije poput muzeja, knjižnice, Hrvatskog doma?
Ja sam zbog dramske sekcije jako puno u Hrvatskom domu. U muzej idem ako me odvede škola, pojedinačno baš i ne. U knjižnicu često. Često sam u kinu i redovito na kazališnim predstavama. Moje društvo baš i ne, odnosno idu ako ih netko, primjerice nastavnica, natjera da pogledaju film ili predstavu.
Jesu li svi iz društva pogledali mjuzikli i film u kojem glumiš?
Mislim da da, a neki i više puta. Uglavnom, dobila sam od njih podršku.
Čitate li portal Pakrački list?
Da, kada ima tekstova koji su mi interesantni, neki događaji, naročito iz kulture.
Dok je vrijeme bilo normalno kakav je bio večernji život, naročito vikendima?
Meni je o tome teško govoriti jer ova skoro cijela godina nije normalna, a prije toga nisam još imala 16 godina što mi je bila ograničavajuća okolnost prilikom izlazaka jer vikendom večernji izlasci započinju tek poslije deset sati i traju po kafićima do dva ili tri sata u noći.
Zašto je unazad desetak, možda i više godina, postala praksa kod mladih da tako kasno izlaze. U vrijeme moje mladosti izlasci su trajali pet ili šest sati, ali su započinjali u sedam na večer i trajali do ponoći ili jedan sat. Otkud ta promjena?
I meni bi to bilo normalnije i stoga nisam imala ništa protiv odluke da se kafići zatvaraju u ponoć. Pošto moji roditelji ne dozvoljavaju tako dug ostanak vani, meni je bilo super što svi moraju ići kada i ja pa smo kretali u osam ili devet na večer i nakon ponoći, još prije kuće, išli na burek, što je meni bio ove jeseni kraj izlazaka, dok za druge to nije uvijek bilo tako i nekada su nastavljana druženja po privatnim kućama.
Imaš li saznanja da li se u drugim gradovima, Požegi ili Daruvaru, taj život mladih odvija drugačije?
Mislim da ne. Koliko čujem u Požegi imaju bogatiju ponudu noćnih klubova, u Daruvaru možda više kafića koji koriste uglavnom mladi. No nekih bitnih razlika nema.
Idu li mladi u noćni život u druge gradova i dolaze li mladi iz drugih gradova u Pakrac?
Da, dolazi se, posebno ako je u ponudi nešto posebno ili drugačije, nešto što nije uobičajeno.
Za izlaske treba novaca. Imaš li neku vrstu mjesečnog džeparca?
Da, od mame i tate i od bake i dide. Ukupno to je oko 400 kuna.
Što moraš time pokriti, mobitel….?
Mobitel ne, kao niti osnovnu garderobu, ali da neki komad odjeće koji želim, a roditelji smatraju da mi nije neophodan. S time plaćam hranu u školi ako si ne želim ponijeti od kuće, sva pića na izlascima, školske izlete.
Je li to neki približan džeparac općenito mladih ljudi u Pakracu?
Ne znam. Dosta mojih prijatelja nema mjesečni džeparac nego novce dobivaju od potrebe do potrebe, od izlaska do izlaska.
Imaš dvije godine starijeg brata. Je li on u boljem položaju po pitanju džeparca?
Što se tiče samog džeparca ne. On je u boljem položaju jer trenira u Hajduku pa dobije naknadu za to. No on je odnedavno vozač i pravilo je da sam plaća benzin koji potroši tako da mu i više treba.
Vozi li i tebe?
Da, i moje prijateljice kada ga zamolimo, iako mu ponekad moramo platiti benzin.
Dijelite li ti i brat društvo?
Na neki način da. Nismo uvijek skupa, ali nalazimo se na izlascima. Rekla bih da se dobro slažemo. Imamo u odnosu na roditelje i neke svoje tajne, dakle nema cinkanja.
Gdje kupuješ garderobu?
Najčešće u Zagrebu ili online na Internetu.
Koliko roditelji utječu na stil oblačenja?
Prilikom kupovine garderobe ne, ali zato se zna dogoditi da me ne puste van ako im se ne sviđa kako sam se obukla dok se ne presvučem. No na dnevni stil oblačenja niti ne pokušavaju utjecati.
Razlikuju li se po oblačenju mladi Pakračani od Zagrepčana, Požežana….?
Ne, iako je to sve do osobe. Koliko ima raznovrsnih stilova u Zagrebu ili Požegi, toliko ih ima i u Pakracu i po oblačenju ne možete zaključivati odakle je tko.
Pijete li alkohol?
Ja ne, ali dio društvo da. Najčešće vino što je vjerojatno povezano s cijenom.
Razgovaraju li mladi o politici?

Mladi apolitični

Tamo gdje se ja krećem o politici se uopće ne razgovara. Politika nam doista nije nikakav životni čimbenik. Mislim da pola mladih ne razlikuje HDZ i SDP, ali isto tako mislim da niti stranke nisu pokazale nikakav interes za nas.
Koliko je prisutna televizija u vašim životima?
Meni minimalno i što sam starija sve manje. Ako i želim pogledati neku seriju onda odem na Netflix i laptop. Bratovim i mojim odrastanjem su prestala vremena kada bi cijela obitelj navečer sjela pred televizor i gledala seriju. Eventualno, ali rijetko, zajednički pogledamo film.
Pretpostavljam da si aktivna na Facebooku. Je li svakodnevno?
Da, no više na Instagramu. Tamo stvarno svakodnevno.
Možeš li zamisliti život bez mobitela i sadržaja koje on nudi?
Ne mogu jer nikada nisam živjela bez mobitela. Da sam nekada živjela, vjerojatno bih si to mogla zamisliti.
Koristiš li ikada fiksni telefon?
Da, kada sam u kazni koja je najčešće izražena kroz zabranu mobitela, osim za školu gdje je sve više prisutan i bez kojeg je nastava postala nezamisliva. U težim varijantama kazna se protegne i na zabrane izlaska.
Znači ima kazni?
O da, i prečesto.
Bude li i brat u kazni?
Više ne.
Žuriš li odrasti?
Odrasti baš i ne žurim jer svi stariji koje poznajem mi govore da bi se rado vratili u moje godine. No i ove prilike s koronom nas tjeraju da brže odrastamo, da stalno mislimo na maske, razmak, dezinficiranje ruku što nam je sve skupa donedavno bilo nepoznato.