Što vam se lijepo dogodilo u ovoj godini, pitali smo naše sugrađane i šokirali ih s obzirom na okolnosti u kojima živimo u doba pandemije. Stoga i ne čudi da ih je podosta odbilo sudjelovati. No unatoč svemu kod onih koji su pristali, uvijek se nađe ponešto dobro što ljude čini sretnima, makar činjenica da nitko u obitelji nije bio bolestan, ili da se proslavio dječji rođendan, ponajviše unučadi. No bilo je i kupovina kuća, neki su pronašli idealan grad za življenje, a svi jedva čekaju povratak na „staro normalno“. Kako je riječ o većem tekstu, koji je već objavljen u našem tiskanom izdanju, na portalu ćemo ga objaviti u dva nastavka, danas i sutra.

U šetnji s njenim kućnim ljubimcem susreli smo Irenu Bačić, našu novu sugrađanku. Na naše anketno pitanje „Što vam se lijepo dogodilo u 2020. godini“ kao da je bila pripremljena i u dahu nam je istresla razne životne crtice zbog kojih će po dobrom pamtiti ovu lošu godinu.

Zovem se Irena Bačić, po zanimanju sam edukacijski rehabilitator, rodom iz Daruvara. Odnedavno živim u Pakracu sa Saritom, velikim, bijelim psom koji sve zna. Ovdje sam dobila posao u posebnom razrednom odjelu OŠ braće Radića Pakrac i to je moje četvrto radno mjesto, no ono je ipak po mnogočemu prvo; prvo je na koje ne odlazim sa svima dobro znanim grčem u želucu, već s radošću. Prvo je mjesto gdje se ravnateljica puno smije, prvo gdje se sve može i to s lakoćom; od zajedničkog pjevanja vjeroučiteljice, tajnice, ravnateljice i nastavnika fizike, preko robota Baborova koji pjeva naše omiljene pjesme, a isprogramirali su nam ga nastavnici tehničke kulture i informatike, sve do web stranice na kojoj objavljujemo naše aktivnosti i kreativne poduhvate, a izradila ju je naša nastavnica engleskog jezika, Lejla. Prvo je ponajprije zato jer se svi raduju djeci s teškoćama“, rijetko nadahnuta bila je naša nova sugrađanka. Nastavila je dalje…

Nije odmah vjerovala da će preseliti u Pakrac. Ideja se činila neostvarivom zbog raznih pitanja, normalnih pri promjeni životne sredine. Jedno od važnijih je bilo: „Najam? Ma, tko će me uzeti s psom, gdje mogu naći stan s balkonom i to najviše na prvom katu?“

Pronašla ga je. Može pas? Može pas! Danas joj, kaže, Pakrac ne izlazi iz usta. Majka joj, međutim, ima još nekih dilema…

„Pa kako su tebi stalno puna usta Pakraca, nakon Zagreba i Ljubljane? Dragica je neki dan bila u bolnici i kaže da ćeš tamo poludit“, brine moja majka. „Bez brige, mama. Ni u jednom od tih gradova nisam pronašla kafić u kojem svira Zdravko Čolić (moj idol iz djetinjstva), a narudžba se uzima riječima „Kakve su idejice“, nepoznati ljudi redovito pozdravljaju na ulici, a tate nazivaju svoje sinove po pjesnicima. Pridodamo li još cijeloj priči Kalvariju, nasip uz Pakru, čudesni Omanovac pa još činjenicu da mogu online zumbati svom snagom bez da ikome skačem po glavi (soba je iznad trgovine), ne samo da će mi i dalje biti puna usta Pakraca, već ga, do daljnjega, proglašavam gradom svog života.

Jasminka Manarin Rajšić, urarka

Svaku godinu ispratimo s nadom da će nam ona iduća biti bolja, no ne mogu se previše žaliti ni na ovu. Svi smo živi i zdravi, i to nam je najvažnije. Mlađa kćer je ove jeseni upisala srednju farmaceutsku školu, što joj je bila želja pa se tako pridružila u Zagrebu starijoj kćeri koja se školuje za optičara. Iako su inače u učeničkom domu, zbog nastave na daljinu obje su sad kod kuće pa smo svi na okupu. Tijekom prvog lockdowna morala sam na neko vrijeme zatvoriti svoju urarsku radnju jer nije bilo prometa, no za sada radim i nadam se da će tako i ostati. Suprug također radi, a uspjeli smo ovo ljeto otići i na ljetovanje.

Gordana Bubnjić, domaćica

Ova godina mi uopće nije bila loša. Kao samohranoj majci petero djece, najvažnije mi je da su svi zdravi. Starija djeca uspješno ispunjavaju školske obveze, marljivi su i puno mi pomažu u kućanskim poslovima. Zbog korone nismo ovog ljeta išli na more, ali smo promijenili krov i stolariju na staroj kući za što smo dobili i financijsku pomoć koju Grad Pakrac daje mladim obiteljima. Ono što ne bi voljela je da se ponovo uvedu propusnice među županijama jer često odlazim u Daruvar u kupovinu pelena i dječje hrane pa mi je to proljetos zadavalo najviše problema.

Snježana Špelić, službenica

S obzirom na događanja u ovoj godini najbitnije i najvažnije od svega je da je cijela moja obitelj dobro, da su svi zdravi.Proslavili smo drugi rođendan unučice Enee, koja nam je svima cijeli svijet.

Kćer Gabi se odselila sa dečkom u Zagreb, i tamo oboje rade. Teško je bez nje, ali kad čujem koliko je sretna i zadovoljna, onda sam i ja.

Sin je ugostitelj, kafić mu je zatvoren zbog ove epidemije, ali se bori, i zadovoljan je, sretan uz Anju i Eneu.

I što više reći? Proći će i ovo, nadam se da će cjepivo doći što prije, da počnemo opet normalno živjeti, da se možemo zagrliti, pjevati sa kumovima i prijateljima, da mogu čvrsto zagrliti i poljubiti svoje roditelje, djecu, i mišicu bakinu Eneu.