Ono što je Sinjska alka za Cetinsku krajinu, to je Maraton lađa za dolinu Neretve, ono što je gondola za Veneciju, to je lađa za Neretvane, rečenica je koja najbolje opisuje važnost lađe i lađarstva za krajnji jug Hrvatske.
Naime, da bi je otrgnuli od zaborava staru izvornu neretvansku lađu osmislilo je Milojko Glasović iz Opuzena, inicijator ideje maratona lađa u dužini 22,5 kilometara koji se vozi od Metkovića do Ploča sa startnom točkom ispod neretvanskog mosta. Vesla se od 1998 godine istom rutom s ciljem u luci Ploče.

Natjecanje neretvanskim brzacima u ručno izrađenim tradicionalnim lađama isprva je bilo dozvoljeno samo lokalnim ekipama, no vremenom je utrka prerasla uske okvire i na ovogodišnjem se 24. izdanju očekuje četrdesetak veslačkih posada iz zemlje i inozemstva. Cijeloj Neretvi to je događaj godine za koji se ekipe ozbiljno pripremaju, ne bi li podigli Domagojev štit - pobjednički pokal utrke, težak 27 kilograma.
Ovogodišnju utrku, koja se vozi druge subote u kolovozu, s posebnom ćemo pažnjom pratiti i mi u Pakracu i Lipiku jer će među četrdesetak posada, koliko ih se obično natječe, biti i lađarska ekipa Šumski u čijoj je postavi i pet Pakračana i Lipičana.

Lipičani Dalibor Horvat Dabo, Krešimir Keka Savi i Stjepan Benković, Davor Bahnik iz Pakraca te Tomislav Rihtarić iz Prekopakre dio su navedenog tima, formiranog prošle godine, koji je zapravo druga ekipa nadaleko poznatih „Šumara“, godinama vlasnika zavidnih veslačkih uspjeha na već opjevanom Maratonu lađa.
Koliko je ovo zapravo zahtjevan pothvat, te koliko je odricanja u lađarskom veslanju otkrio nam je prvi čovjek pakračko-lipičkog ogranka Šumskih Dalibor Horvat, inače poslovođa u Šumariji Lipik. On je ujedno i pionir ovog sporta netipičnog za naše podneblje, a opet poprilično izazovnog. Možda ga najbolje opisuju Neretvani koji vole reći da je sportsko lađarenje rezervirano samo za alfa-mužjake.
„Sasvim slučajno sam se s prijateljem Hrvojem Zemanom provezao lađom na izletu još 2012. godine i tad se rodila ideja da s bjelovarskom ekipom napravimo natjecateljski tim i da se mi s kontinenta Hrvatske uključimo u cijelu priču. Otpočetka smo nastupali kao Hrvatsko šumarsko društvo – Šumari i prvih godina, bez iskustva nismo ostvarili posebne rezultate. Trenirali smo sukladno mogućnostima na ribnjaku u Narti kod Bjelovara. Nakon nekoliko godina uzimamo pravog veslačkog trenera, poznatog Nikicu Ljubeka, i tada počinje rezultatski uspon Šumara…“, prisjeća se Dabo samih početaka i dodaje da su vremenom lađari Hrvatskog šumarskog društva Ogranka Bjelovar izrasli u respektabilnu kontinentalnu ekipu koja u zadnje četiri godine redovito ulazi u „top 10“ ekipa na maratonu. Osvajali su 2017. godine 6. mjesto, 2018. godine 7. mjesto, 2019. godine 8. mjesto te 2020. godine ponovo 6. mjesto u konkurenciji 35 lađarskih ekipa iz inozemstva i Hrvatske. Dabo je sa Šumarima veslao pet maratona, a posljednji 2018. godine.

Šumski - druga ekipa Šumara

Pošto su Šumari izrasli u ozbiljnu priču i ove godine jurišaju po Domagojev štit s novim trenerom, također poznatim Josipom Kaurinom koji je prošle godine trenirao pobjedničku ekipu Zagreba, posljedično se otvorio prostor za formiranje druge ekipe.
U sastavu su oni nešto manje ambiciozni članovi u koje spadaju i naši momci. Da ne bi netko pomislio da su oni tek obična rekreacija, Dabo pojašnjava da su i na ovoj razini potrebne opsežne fizičke pripreme kao i određen broj treninga na vodi, tj. u samoj lađi.
„Ako želiš ući u borbu za vrh potrebno je imati preko 70 treninga na vodi. Naši treninzi na lađi koju je napravio majstor Darko Frelih iz Bjelovara odvijaju se u Narti kod Bjelovara i na Šoderici kod Koprivnice koji jedini nude adekvatne trening uvijete. To je nama iz Lipika i Pakraca od 70 do 120 kilometara od kuće, dvaput ili triput tjedno pa ako samo to uzmete u obzir, bit će jasnija slika o odricanjima. Trenutno radimo kondicijske pripreme i treninge snage, a na vodu planiramo početkom svibnja“, objašnjava. Osim glavnog maratona lađa Šumski u sklopu priprema planiraju još vozit utrke od 10 kilometara na Jarunu, gdje se natječu s lađom kao posada, te onu na sisačkoj Šikljadi u kupskim čamcima gdje voze četvorke. Prije samog maratona u Metkoviću, u planu je pojačavanje treninga te odlazak na trodnevne pripreme na Šodericu i završne na Neretvu krajem lipnja. Netom prije glavne utrke tradicionalno se u Opuzenu vozi i brzinac, odnosno brzinska utrka za startne pozicije u trajanju od minute i pol.

„Brzincem se osvajaju startne pozicije za 33 potpuno identične lađe, a svi oni koji ne uspiju ugurati u tri startna reda po 11 lađa, natječju se u svojima i kreću s onih najlošijih pozicija. Iako, i tamo postoje kalkuliranja, jer već se znaju najbolje startne pozicije koje nisu uvijek one najisturenije…“, kaže i dodaje da je poseban doživljaj biti i samo sudionik ove manifestacije koju su ljubazni domaćini izdigli na zavidnu razinu. Brojna prijateljstva, razmjena iskustva, masovnost, ali i nemali natjecateljski duh zaokružuju kolovoške dane na Neretvi u poseban hrvatski brend.

Devet tisuća zaveslaja tijekom utrke

Jedan od prvih veslača s našeg područja, uz Horvata, je i Tomislav Rihtarić, šumarski inženjer iz Prekopakre i bivši nogometaš lokalne Slavonije, a o svojim motivima povratka u čamac kaže: „Veslao sam u počecima sa Šumarima pa sam prestao. Sad se nakon pauze od 6 godina vraćam za veslo i sretan sam što sam dio ekipe Šumskih. Pokušat ćemo ostvariti što bolji rezultat, a zadovoljio bi nas plasman do 15. mjesta“, skromno poručuje, a nadovezuje se Krešimir Savi, kuhar iz lipičke bolnice, koji u veslanje ulazi također kao bivši sportaš, ali i sukladno zanimanju bivši kuhar iz tima Šumara: „Igrao sam 12 godina rukomet u LiPi, nešto i šah, a da budem do kraja iskren, mene je na Maraton lađa privuklo kvalitetno i dobro društvo, timski i sportski duh te prirodne ljepote doline Neretve“, objašnjava uz smiješak svoje motive, sugerirajući usput Davoru Bahniku, fizioterapeutu Toplica Lipik, potpunu otvorenost glede glavnih motiva bavljenja ovim zahtjevnim sportom. Naime, osim što je bivši nogometaš, momak je i metkovački zet, što se ostalima učinilo zgodnim za šalu s uvijek dragim i povučenim Davorom.

Prof. Benković: Posebnost utrke je u sjajnom spoju sporta, tradicije i povijesti

S druge strane prof. povijesti Stjepan Benković je u tim infiltriran kao neizostavni dio logistike. Govori da je u priču ušao na nagovor prijatelja Horvata: „Nisam imao pojma što me očekuje, ali vrlo sam brzo shvatio težinu i važnost ove manifestacije. Oduševio me taj sportsko-natjecateljski duh, rivalstvo među ekipama, sloga, uigranost pojedinaca koji moraju djelovati kao ekipa ne samo u sportskom nego i privatnom pogledu. Osim toga priredba je u samom vrhu po masovnosti i originalnosti, rijetko viđena na našim prostorima. Spoj sporta, tradicije i povijesti. Zbog svega toga se radujem odlasku na Neretvu“, objasnio je Benković.
A o iskušenjima na samoj utrci raspričao se Horvat prisjećajući se ranijih iskustava. „Utrka je duga 22,5 kilometara, u lađi koja je dugačka 5 metara, široka 2,5 metara i teži tonu. Ima 12 članova posade. Jedan je kormilar (parićar), pet lijevih i pet desnih veslača te jedna rezerva. Momci imaju po veslo koje teži između 3 i 4 kilograma, a precizni statističari su izračunali da svaki veslač na utrci ima od 65 do 75 zaveslaja u minuti što dovodi do konačnih 9 tisuća zaveslaja u utrci. One bolje ekipe idu i do 90 zaveslaja pa samo možete pretpostaviti kakvi su napori u pitanju.

Nakon ovih rečenica prilično je jasno da je mnogim posadama primarno tek proći ciljem, rezultat je većini sekundaran i prepušten onim ambicioznijim i mlađima. Našim lađarima poželjet ćemo upravo to – prolazak kroz ciljnu ravninu, a eventualne pobjede nek ostvare u ostalim pratećim disciplinama koje slijede nakon završetka utrke i napuštanja lađe.