U najtežim životnim razdobljima kao što je suočavanje i nošenje s neizlječivom bolesti, bliskost druge osobe, topao pogled te na koncu i stručna pomoć znači više nego lijek. Palijativni bolesnici zahtijevaju posebnu pažnju i razumijevanje njihovih potreba, a jedna od najvažnijih uloga palijativnog tima jest komunikacija, volja i spremnost na pomoć u bilo kojem trenutku, rekla nam je koordinatorica palijativne skrbi u pakračkom Domu zdravlja Mateja Turina povodom nadolazećeg Svjetskog dana palijativne i hospicijske skrbi koji se obilježava svake druge subote u mjesecu listopadu s ciljem podizanja svijesti i senzibiliziranjem stavova o pacijentima koji boluju od teških i neizlječivih bolesti te njihovim obiteljima.

Koordinatorica palijativne skrbi Mateja Turina, mag.med.techn.

Palijativna skrb je u suštini aktivna i cjelovita briga za pacijenta kada bolest više ne odgovara na postupke liječenja, a nastoji se osigurati najbolja kvaliteta preostalog života. Mobilni palijativni tim takvu skrb obavlja u domu pacijenta, a u svom pristupu uključuje i obitelj oboljelog te zajednicu u kojoj se pacijent nalazi. U prvom se redu pacijentu pruža medicinska pomoć što može biti liječenje boli i drugih simptoma, postavljanje katetera, sondi za hranjenje i ostalo, a o postupcima brige palijativni tim educira članove obitelji odnosno one osobe koje su uz pacijenta. Također se posuđuju pomagala poput bolesničkih kreveta, invalidskih kolica, hodalica, antidekubitalnih madraca i toaletnih kolica, opisuje Turina i nadodaje da vjerojatno najzahtjevniji dio palijativne skrbi nije tjelesne naravi već psihičke i emocionalne što posao čini multidisciplinarnim. Pacijentima i njihovim bližnjima se pruža psihološka podrška za vrijeme bolesti te za vrijeme žalovanja, a u koju se svrhu po procjeni poziva i psiholog koji potom obavlja kućne posjete. Nerijetko je potrebna i socijalna podrška, osobito pri savjetovanju za ostvarenje socijalnih prava, smještaja u Domove za starije i nemoćne osobe ili udomiteljske obitelji  te u vidu prilagodbe obitelji na nove okolnosti, zbog čega palijativni tim surađuje s Centrom za socijalnu skrb koji se uključuje po potrebi.

Uključivanje u palijativnu skrb ostvaruje se preporukom liječnika obiteljske medicine ili liječnika specijaliste prilikom otpusta iz bolnice. Uzevši u obzir da nije moguće samoinicijativno naručivanje, u pogledu dobivanja palijativne skrbi nije bilo problematike, kaže Turina, jer svi koji su imali tu potrebu su je bez poteškoća i ostvarili, njih ukupno 437 pacijenata u pet godina djelovanja palijativnog tima u Pakracu. Zbrinuti su čak i oni pacijenti koji ne spadaju u potpunosti u kategoriju palijative na način da im se posuđuju potrebna medicinska pomagala, kako iz vlastite posudionice tako i one od udruge Palijativni tim LiPa s kojom usko surađuju. Pokrivajući područje polovine Požeško slavonske županije, trenutno je na pakračkom području i okolici 182 pacijenta, dok je za drugu polovinu županije zadužen požeški tim. U sklopu mobilnog tima uz koordinatoricu rade medicinska sestra Maja Marin i doktorica Paula Colosetti Kop koju trenutno mijenja doktor Aleksandar Beluškov.

Svaki se pacijent posjećuje najmanje jednom mjesečno

Široko obuhvaćeno područje djelovanja često znači i izlazak na ruralan, teže dostupan teren, a ovisno o potrebama pacijenata kućna posjeta traje i po nekoliko sati, zbog čega se u jednom danu tijekom radnog vremena obiđe po petero pacijenata. Svaki je pacijent posjećen najmanje jednom mjesečno, po potrebi i češće. Turina kaže da bi u idealnim uvjetima palijativni tim radio 24 sata po sedam dana u tjednu te bi raspolagao sa stacionarnim smještajem i odjelom palijativne skrbi, a u trenutnim uvjetima nastoje obaviti sve što je potrebno unutar osmosatnog radnog vremena, iako se u bilo koje vrijeme telefonskim putem odazivaju na hitne slučajeve gdje pozivateljima daju uputstva za postupanje. Nadalje objašnjava da nedostatak stacionarnog smještaja predstavlja problem kada je pacijentu potrebna hospitalizacija odnosno u situaciji gdje se potrebni uvjeti ne mogu realizirati u njegovom domu. Za sada se to rješava smještajem u pakračku bolnicu u slučaju kada su potrebni zahvati koji se ne mogu obaviti kod kuće te smještajem u bolnicu Sveti Rafael Strmac za pacijenate koji su u terminalnoj fazi bolesti.

 „Za ovaj posao čovjek treba imati puno empatije i raditi ga sa srcem. Izuzetno je težak fizički i psihički jer svakodnevno obilazite ljude koji su pred kraj svoga života, a na vama je odgovornost da mu pružite najbolju moguću skrb i podršku… Nije važno koliko radiš, već koliko ljubavi unosiš u ono što radiš i koliko to daruješ drugima“, zaključuje Turina referirajući se na riječi sv. Majke Terezije.