„Ma baš mi je ovdje super! Ne bih ovaj raj mijenjala nizašto na svijetu. Iako sam po struci frizerka i volim taj posao koji sam u Zagrebu radila godinama, pronašla sam zadovoljstvo u poljoprivredi, stočarstvu, svježem zraku i čistoj prirodi. Onaj tko je odrastao u Zagrebu, znao bi o čemu govorim…“, rekla nam je Lidija Šimić - rođena Zagrepčanka, a danas naša Pakračanka ili točnije mještanka Gornjih Grahovljana - prilikom razgovora na temu zašto je prije sedam godina napustila Zagreb i s obitelji pronašla novo životno utočište u selu udaljenom dvadesetak kilometara od Pakraca.

Slučajno ili ne, majka joj Nevenka Kranjčević, žena iz našeg kraja koja je živjela u Kusonjama, no kako tvrdi Lidija, ona je davno otišla u Zagreb i to nema baš nikakve veze s njihovim odabirom Pakraca kao nove životne destinacije.
„Zagreb smo napustili najviše iz praktičnih razloga, jer su nas morili klasični zagrebački problemi. Nismo imali „tete čuvalice“ za djecu, a ja sam radila većinom druge smjene. Suprug Ivan je u to vrijeme imao građevinsku firmu i vremenom je pronašao zanimljivo imanje u Grahovljanima i odlučili smo se za selidbu“.
Obitelj Šimić čine Lidija i suprug Ivan, kćerka Dora te sinovi Matija, Marin i Marko. Dora je udana u Prekopakru u kuću Tepeš i kroz godine je učinila Lidiju trostrukom bakom malenih unučica Lane i Ene te najmlađeg unuka Roka.

Iako danas ne radi nigdje, ne znači da Lidija nije zaposlena. Imanje traži cjelodnevnu predanost, a obitelj Šimić danas brine o kravama, svinjama, ovcama, purama, kokošima… „Nema čega nema, realno malo nam je 24 sata. U obitelji smo podijelili zaduženja pa primjerice suprug i stariji sinovi Matija i Marin najviše potegnu oko stoke i težih fizičkih radova, a najmlađi Marko je pokretač i sudionik svih radnih akcija. On i ja brinemo o purama, kokošima. Imamo i plastenik u kojem uspijeva i paradajz „kilaš“ , a za tu vrstu posla je zaduženo naše najstarije dijete - kćer Dora“, upoznaje nas Lidija s obiteljskim raspodjelama poslova.

Pakračani koji čitaju ovu priču zacijelo će povezati prezime Šimić s rukometom, jer su u lokalnom drugoligašu donedavno igrali Lidijini sinovi, već spomenuti Matija i Marin. Kažemo donedavno jer je Marin, vođen sportskim motivima, otišao u srednju školu u Kutinu i napustio klub, dok je Matija i dalje nositelj igre drugoligaša iz Pakraca Rukometnog kluba LiPa. Sad su to već odrasli momci sposobni brinuti o sebi, no valjalo ih je do toga dovesti.

„Nije uvijek bilo jednostavno. Kako su Grahovljani daleko, vozili smo djecu na treninge i čekali jedni drugi da bi izbjegli silna navažanja. Znala sam „ubijati“ vrijeme pa se „utrpati“ kolegicama na kavu, ili obići kćer i unučad u Prekopakri, ali nije bio problem, niti nam je to bilo teško jer smo htjeli da dečki izrastu u savjesne osobe i budu redoviti spram svojih obveza. U silnim čekanjima, ponekad bih jednostavno uzela knjigu i čitala…“

Pročitala 219 knjiga u godinu dana
Upravo je knjiga ono što Lidija obožava, ali je i ono po čemu je prvi puta i javno predstavljena pakračkoj javnosti putem lokalnih medija. Odmalena doslovno guta knjige i ta strast ne jenjava. Članica je Gradske knjižnice Pakrac pa iako statistiku o pročitanim knjigama osobno ne vodi, to radi netko drugi. Zahvaljujući preciznoj evidenciji pakračke Knjižnice proglašena je najčitateljem 2019. godine s ukupno 216 pročitanih knjiga.
„Kad, gospođo draga?“, upitali smo je te godine prilikom primanja nagrade.

„Nitko ne može reći da nema vremena za čitanje jer ovo je aktivnost koju možeš uvijek ubaciti u raspored i koja je definitivno bolja od cjelodnevnog buljenja u ekran. Uglavnom su to lagana štiva, beletristika i slično. U knjižnici mi pri odabiru knjiga najviše pomognu njihove djelatnice Hanja i Sanja, kojima sam valjda dobra mušterija, jer me dobro poznaju i prihvaćam gotovo sve njihove sugestije. Obitelj ne trpi zbog čitanja, imanje još manje! Najviše čitam uvečer i prije spavanja, to je vrijeme za knjigu i tu rijetko kada „omanem“, objašnjava i kaže da joj je dovoljno pet, šest sati sna kao i to da ne prati suvremene trendove tipa digitalnih knjiga, niti posjeduje popularni Kindle, jer tvrdi – „nema ljepšeg osjećaja nego kad knjigu otvoriš, a ona zamiriši…“.
Na kraju je uz smijeh poentirala: „Ne gledam televizijske sapunice, pa se nađe vremena“,
Doista, uzevši sve u obzir, nije daleko od istine tvrdnja da joj je 24 sata dana ponekad i premalo. Ali, to nije sve…
Na ovaj razgovor Lidija je donijela adventski aranžman, vlastitih ruku djelo. Time je, zapravo, samo odškrinula vrata i predstavila hobi i ponajveću okupaciju posljednjih godina – izradu ukrasa vlastitom tehnikom te restauraciju pojedinih predmeta svih vrsta.
Inspiraciju pronalazi u mašti, a stari i oronule predmete dobavlja s Jakuševca. „Vi muški tamo gledate automobile, ja prvo vidim ćupove, stare okvire, drvene oronule kutije... Kad nešto snimim, u glavi već imam gotovo rješenje što s time činiti“, govori pokazujući mnoštvo fotografija snimljenih mobitelom koje prikazuju razne okvire za fotografije ukrašene čipkom, ornamentom ili starom zavjesom, zidne satove majstorski ukomponirane s daškom prošlosti, kutije za odlaganje sitnica tzv. steampunk kutije, ali i restaurirane veće komade namještaja od stolica, komoda i slično.

Pliva i u restauratorskim vodama
Kaže da je obradi i uređivanju otkrila posve slučajno, pa je prionula edukacijama, a kroz praktične sate u kućnoj radinosti razvila je vještinu toliko da je s manje zahtjevnih salvetica i farbuckanja zakoračila i u ozbiljno restauriranje namještaja po narudžbi. Sve to još uvijek spada u domenu hobija, a reklama o vrijednim rukama žene iz Gornjih Grahovljana još uvijek putuje sporo, ali sigurno – usmenom predajom zadovoljnih kupaca.

„Sve više vremena provodim u restauraciji, premda sada u ovo predbožićno vrijeme izrađujem i prigodne ukrase poput ovog adventskog vjenčića. Sve naručeno vozim za Zagreb gdje mi prijateljica ima trgovinu i tamo povremeno provodimo sajamsku prodaju. Ja sam samo druga ruka u ovom poslu i zasad mi je to samo zadovoljstvo“, otkriva Lidija i kaže da je gotovo cijeli dom u Grahovljanima uredila po vlastitoj ideji i stilu.
Kvaliteta njezinih ideja provedenih od zamisli do realizacije dobio je potvrdu upravo u Zagrebu na sajmu kad su jednom prilikom naišli gosti iz Saudijske Arabije i u mahu pokupovali sve Lidijine izložene radove, a radilo se o ukrašenim vrčevima crno-srebrne kombinacije koja im se očito opasno svidjela. Taj dan se pamti..
Kad bi Arapi navraćali barem nekoliko puta godišnje bila bi to pjesma i ne bi bilo dileme u kojem smjeru razvijati posao, no i ovako Lidija odiše pozitivom, a ako vam se svidjelo ili vam zatreba neka od njenih vještina o kojima ste upravo čitali slobodno je potražite na adresi u Gornjim Grahovljanima. Imanje Šimićevih lako ćete pronaći…