S početkom proljeća, pa i ovogodišnjeg kišnog i varljivog, na pakračkoj tržnici svakog je četvrtka posebno u oči upadalo izloženo cvijeće i sadnice povrća. Među brojnim štandovima na kojima izlažu i prodaju proizvođači iz susjednih, pa i udaljenijih mjesta susjednih općina, gradova i županija, među njima je već godinama i jedan domaći, naš sugrađanin Jasmin Ibrajić, koji je policijsku odoru zamijenio, nakon odlaska u mirovinu, plastenicima, krizantemama, maćuhicama… i sadnicama rajčice, paprike… O odluci da se umjesto mirovanja u mirovini, ribolova, kartanja ili bezbrižnih šetnji uhvati tog lijepog, ali ni malo lakog posla razgovarali smo s Jasminom o toj njegovoj odluci, o iskustvima i planovima za budućnost.

Bivši ste policajac, što je zanimanje koje nije ni malo blisko cvjećarstvu. Otkud vi u cvijeću?

Da mi je netko prije 30 godina rekao da ću se u životu baviti uzgojem cvijeća, ne bi mu vjerovao.

Susjedi Antun Volgemut (zvan Tonda) i Manda, bavili su se cvijećem i kako su već bili stari, nisu se više mogli tome posvetiti pa su me dvije godine nagovarali da preuzmem posao. Iako sam imao u planu dio vrta, gdje su sad plastenici, izbetonirati i napraviti djeci igralište. Na kraju su nas susjedi nagovorili i eto, sada na tom prostoru uzgajamo cvijeće.

Nisam htio otići u mirovinu, jer nisam želio kod kuće sjediti besposlen, no na kraju sam ipak pristao, otišao u redovnu mirovinu i prihvatio se cvijeća kojeg uzgajam, zajedno sa suprugom Zvjezdanom, već 18 godina.

U početku su mi se mnogi smijali, što ću ja, nakon što sam radio u policiji, u uzgoju cvijeća, i da idem okolo po tržnicama…, ali nisam nikada požalio, jer nikome ništa nisam ukrao, i sve ovo što danas imamo stvorili smo svojim rukama.

Prvi savjeti od Antuna i Joze

Kako su izgledali Vaši počeci? Jeste li uopće imali kakvog predznanja o uzgoju cvijeća, koje zasigurno nije jednostavno i ima neka svoja pravila?

Pokojnom susjedu Antunu, koji me uveo u posao, mogu puno toga zahvaliti. Prvu sezonu smo zajedno s njima, u pola, sijali maćuhice, kako bi nas podučili svim tajnama ovog posla. Nikad neću zaboraviti njegove riječi kad sam se prihvatio uzgoja cvijeća: „Ako se misliš obogatiti za godinu dana, nemoj ni započinjati.  Tu ćeš imati samo „grbava leđa“.“  I bio je u pravu, nije ovo lagan posao. O trgovini me je najviše naučio nekadašnji šef Jozo Tessari, dok sam prije rata radio u trgovini „Budućnosti“, a sve one dobre stvari kojima me je tada poučio, usmjeravale su me dalje kroz život.

Krenuli smo s dva mala plastenika i sijali oko 120.000 maćuhica. To nam je bilo malo. Sve smo prodali! U produžetku okućnice, iznad pruge, rasla je šikara pa smo ju malo po malo krčili, zatim preorali i onda nam je bilo žao da ta zemlja stoji tako da smo nabavili još plastenika. Sad ih imamo osam, s tim da u tri plastenika sadimo samo cvijeće za Svi svete.

Sve smo sami radili, supruga i ja, uz pomoć djece koja su još živjela s nama. Sve je to ispalo odlično, jer svi kupci koji su kupovali kod susjeda Volgemut, samo su nastavili kupovati kod nas, tako da nismo imali problem s plasiranjem robe. Krenuli smo zapravo iz hobija, a sad je to naizgled mala, ali za nas dvoje velika industrija. Djeca su otišla, nas dvoje smo ostali sami, a posla je sve više.

Što sve uzgajate?

Cvijeće i rasadu povrća. Cvijeće smo prije sijali, no sada kupujemo gotove sadnice iz jednog vrtnog centra iz Osijeka, što mi je isplativije nego sijati. Sadnice povrća radimo zadnjih 10-ak godina i sada smo došli na razinu da sve što proizvedemo i prodamo. Da imamo i dvaput toliko, bilo bi malo.

Kako ste uz cvijeće krenuli sa rasadom povrća?

Na jednom seminaru u Zagrebu igrom slučaja upoznao sam čovjeka s poljoprivrednog instituta iz Novog Sada, koji me upoznao s mogućnošću nabave sjemena direktno od njih i tako smo počeli surađivati. Sjeme naručujemo po zrnu i svake godine nabavljamo novo. To što je druga država, ništa ne mijenja. Uredno dobijem robu s deklaracijom, izvršenim fitosanitarnim pregledom, plaćenom carinom... Barem znam što sam dobio. Ako naručim papriku, znam da sam dobio papriku. Sad s njima surađujemo šestu godinu i prezadovoljni smo, a naši kupci još i više.

Prije smo sjeme nabavljali u Hrvatskoj, ali su nas znali varati. Jednom sam u Zagrebu naručio 10.000 zrna paprike, a oni su mi „uvalili“ patlidžan. Znali smo dobivati i sjeme proizvedeno u Kini. Ne može mi nitko reći da Kina ima bolju papriku od Srbije!

Ogulinski kupus u ponudi

Što ste ove godine ponudili kupcima?

Ove godine smo imali 6 vrsta rajčice i 3 vrste paprike plus feferonke, uz to patlidžan, kupus, kelj, karfiol… Po prvi put ću imati rasade ogulinskog kupusa, jer smatram da je bolji od varaždinskog. Inače, sve sorte povrća koje prodajemo sami smo prvo isprobali kako bi se uvjerili da su dobre.

Viđamo vas na pakračkoj tržnici, iako ne svakog četvrtka. Zašto?

Divim se kolegama proizvođačima koji svaki dan idu na tržnice. Treba iz dana u dan pakirati robu, stajati tamo i na -20, i na +40 stupnjeva. Mi prodajemo samo na pakračkoj tržnici, ali ne idemo svakog četvrtka, jer nemamo potrebe. Kupci znaju da će kod nas dobiti svježe sadnice i dolaze nam direktno kući. Svi prodavači imaju svoje kupce. Nama, osim Pakračana i Lipičana, dolaze i kupci iz Novske, Garešnice, Sirača i Daruvara. Zadovoljni su i nije im problem doći do Pakraca, jer su prepoznali našu kvalitetu.

Osim toga, svoju robu plasiramo i Gradu Pakracu za uređenje gradskih zelenih površina, ali i za pojedine manifestacije kao što je Slavonski banovac, za kojeg ću ove godine nešto ranije posaditi krizanteme multiflora. Nedavno je završila sadnja ljetnog cvijeća po gradu, pa od kad imaju zaposlenicu u javnim radovima koja se razumije u cvijeće, puno je lakše s njima raditi. Žao mi je jedino što uvijek ima vandala koji čupaju, izgaze i pobacaju cvijeće u smeće. Nije mi jasno kako nekome nije stalo do toga da grad bude lijep?!

Što vam najbolje ide u prodaji cvijeća, odnosno dogodi li Vam se ikad da nešto baš ne uspijete prodati?

Sve zavisi o tome što je te godine trend, jer mogu reći da svake godine kupci „polude“ za nečim drugim. Lani sam na primjer imao cvijet osteospermum, vrstu ivančice. Ostalo mi je neprodano 300 komada, što mi je bio zaista žao jer je prekrasan cvijet. Ove godine sam ga zato rasprodao u kratkom roku i svi su bili oduševljeni.

Hit nam je sad bila i crna petunija koju smo svu rasprodali, nismo ostavili ni jedan primjerak za sebe. Jako dobro ide i cvijet nova gvineja, begonija… Uglavnom, treba slušati glas ljudi.

Spomenuli ste da u gotovo trećinu plastenika sadite cvijeće za blagdan Svih svetih.  Kad njega sadite, iziskuje li vam puno vremena slaganje aranžmana? Radite li sami ili imate pomoćnike?

Sa sadnjom krećemo već sada, a imamo razne vrste krizantema, špine, multiflore… Iako imamo i svoj štand na pakračkom groblju već 15 godina, naši kupci preferiraju ovaj način prodaje na kućnom pragu, pogotovo za Svi svete. Počeli smo raditi aranžmane po narudžbi. Prve dvije godine nije bilo puno prometa, ali kasnije su kupci to prihvatili, jer i na sam blagdan mogu doći po naručeni aranžman, koji se slaže tek koji sat prije prodaje. Imamo kupce, naše ljude koji žive u Zagrebu, a koji dolaze ovdje obići grobove pa odmah kupe aranžmane i nose u Zagreb, jer aranžman koji ovdje kupe za 150 kuna, tamo ne mogu kupiti za manje od 400 kuna.

Vremenski se organiziramo tako da odradimo sve primljene narudžbe na vrijeme. Iako je tih dana puno posla, dođu nam sva djeca u ispomoć, i još nam pomognu prijatelji. Prošle godine nas je bilo ukupno 12. Moram ovdje spomenuti i djecu koja su nam dosta pomagala, posebno u prvim godinama rada, a i sada je, kada su u mogućnosti, njihova pomoć značajna. Najstariji sin Danijel radi u policiji u Zagrebu, kćer Dajana je medicinska sestra zaposlena u Zagrebu u domu zdravlja, a najmlađi Darijo je konobar, stalni sezonac i radi u Rovinju.

Najvažnije poštenje prema kupcima

Jeste li podizali cijene u odnosu na prijašnje godine i što kažu kupci na to? Žale li se ili razumiju?

Ove godine smo morali malo podići cijene, jer je porasla i cijena zemlje koju koristimo za flance. Lani je koštala 40 kuna po vreći, ove godine 90 kuna, a trebamo 100 vreća. Poskupio je i pelet kojeg koristimo za grijanje plastenika. Plastenike, inače, grijemo, pećima na pelet, a cijena peleta je ove godine jako visoka. Za četiri peći treba mi barem 4 tone peleta pa je na kraju isplativije da kupim gotovu sadnicu staru pet, šest dana, koja će za 10 dana biti za prodaju. I tu je bit svega toga, jer barem znam i vidim što kupujem.

No isto tako, mi ne želimo svoje kupce varati, podizati im cijene bez razloga kada smo sjeme ili sadnicu kupili po istoj cijeni kao godinu ranije. Oni koji su se pobahatili i digli cijene, na kraju su ostali sa puno neprodanih sadnica, a mi smo sve svoje uspjeli prodati.

Kupci ne prigovaraju na nešto više cijene, jer su svjesni da je sve poskupjelo.

Koliko vremena zahtijeva taj posao?

Uh, teško mi je to odgovoriti. Rekao bih po cijele dane. Sad smo zaokružili ciklus, obzirom da radimo i s povrćem i cvijećem, tako da nemamo sezonskog uzgoja, nego radimo praktički tijekom cijele godine. Teško je naći i radnu snagu za ispomoć. Nudio sam na primjer 50 eura dnevnicu za pikiranje paprike i nisam našao nikoga, tako da supruga i ja sve sami radimo.

Kad kupci kupe cvijeće, često se dogodi da ono ubrzo uvene. Zašto se to događa?

Može biti više razloga. Mi prihranjujemo cvijeće jednim pripravkom, a nakon što ga kupci kupe i odnesu kući, prihranjuju drugim pripravcima, a često stave i lošu zemlju ili ne izbuše tegle pa višak vlage nema kuda izaći. Uvijek im govorim da ako kupe najjeftiniju zemlju, mogu samo uništiti cvijet. Nije ista kvaliteta zemlje kupljene za 3 ili 10 eura. Nastojimo savjetovati kupce i drago nam je kad oni te savjete prihvate.

I sami smo kroz sve ove godine stekli iskustva pa zato ne sijemo više cvijeće nego kupujemo gotovu sadnicu, jer tako vidimo što kupujemo. S tim da ne kupujemo najjeftiniju sadnicu, nego malo skuplju i to pokazuje rezultate.

Uz vas, u Pakracu postoje i dvije cvjećarnice. U kakvim ste odnosima s vlasnicama i jeste li jedni drugima konkurencija?

Ja nisam u sustavu PDV-a nego plaćam paušal i imam svoje cvijeće pa vjerujem da sam na neki način konkurencija dvjema cvjećarkama, no svi mi imamo svoje kupce i različitu ponudu. Mi na primjer nemamo ruže, što cvjećarnice imaju. Iako je Pakrac mali grad, smatram da ima posla za sve nas. Svi smo u dobrim odnosima i međusobno si pomažemo.

Može li se dobro živjeti od uzgoja cvijeća i razmišljate li o nadogradnji ili prestanku?

Nekad se moglo puno bolje živjeti i uštedjeti, ali živimo skromno i ne žalimo se. Sad kad smo dosegli, čini mi se, zavidnu razinu, vjerujem da ćemo još neko vrijeme živjeti s cvijećem iako ponekad razmišljamo da prestanemo. Ostali smo sami, a previše je posla za nas dvoje. No, žao nam je kupaca...

Imate li vremena za obitelj i hobije?

Supruga je radila u DEM-u pa je dala otkaz kako bi se posvetila cvijeću koje iziskuje puno vremena i rada, no zadnjih šest mjeseci je radila i putem projekta „Zaželi“ kao gerontodomaćica. Žao nam je što se od toliko posla ne stižemo više baviti unucima. Oni žive u Zagrebu, imaju svoje obaveze i ne dolaze često, a mi ne stižemo k njima…

Nađe se vrijeme i za hobije. Od prijatelja iz Palešnika nabavljamo jabuke za džemove, a limun, limetu i mandarinu od prijatelja iz Opuzena, od kojih izrađujemo voćne likere i sve uglavnom podijelimo. Izrađujem i figure od gipsa. Ustvari, sve ono što nisam stigao u mladosti, ispunjavam si sada kada sam u mirovini.