Duška nisam poznavao dovoljno dobro da bih mu pisao eulogiju. Ipak, poznavao sam ga dovoljno dobro da sam ga mogao zvati Duško, pritom mu obavezno persirajući. Bio je svakako jedan od nezaobilaznih Pakračana po pitanju svega što je uključivalo pisanu riječ, bilo to novinarstvo ili spisateljstvo. Bio je istovremeno i narodski čovjek. Uvijek tu, spreman, dostupan. Na raspolaganju.

Kad sam počeo pisati za Pakrački list, stavio mi se na dispoziciju. Kad god bismo se sreli ili čuli, nije propustio reći neka mu se svakako javim kad god bilo što zatrebam. Na Pakrački je list bio naročito osjetljiv, a vjerujem negdje duboko u sebi i ponosan na doprinos koji je dao kroz svoj dugogodišnji novinarski rad. Vjerujem i kako mu nije bilo lako prepustiti ga u ruke neiskusnim nasljednicima, pa ipak davao je sve od sebe kako bi pomogao svojim nemjerljivim iskustvom.

Duško se nije libio kritizirati. Bio je otvoren i direktan te je pomno pratio što i kako pišemo. Nije bilo te greške koja mu je mogla promaknuti te sam već otprilike znao da će mi kad ga sljedeći put sretnem reći što nije bilo dobro u prethodnom broju ili već u nekom nedavno objavljenom članku. Novinarstvo je bilo njegov poziv, njegova strast sve do zadnjeg daha.

I naš zadnji razgovor, za koji nitko nije mogao naslutiti da će biti posljednji, vrtio se oko Pakračkog lista. Sreli smo se prošli mjesec kod stadiona nakon jedne domaće Hajdukove utakmice i Duško mi je imao štošta za reći. Njegove su kritike bile konstruktivne i duboko dobronamjerne, a meni neprocjenjive. Možda se nismo uvijek slagali oko svega, ali svakako sam puno toga korisnog mogao čuti i usvojiti. Nakon nekolicine primjedbi i sugestija, s kojima sam se možda slagao i više nego što sam mu želio pokazati, prije samog rastanka uputio mi je i jednu pohvalu.

To me malo zateklo, jer nisam to od njega očekivao, pa se nisam baš ni najbolje snašao, već sam onako pomalo iznenađeno zahvalio. „Nemaš se što zahvaljivati, to je činjenica“, bio je njegov odgovor i zadnja rečenica koju mi je uživo uputio. Kao novinar do kosti, do srži, zanimale su ga isključivo činjenice, a do njih se dolazi samo ako se istini, kakva god ona bila, gleda ravno u oči.

Osim talenta za pisanje, neposrednog pristupa i strasti prema novinarstvu, velikim ga je činila i ljubav prema ljudima, koju nije morao isticati, ali nije je mogao niti sakriti. Uživao je u svojoj obitelji, ostvario se kao suprug, otac i djed, ali uvijek je imao vremena i volje uskočiti u pomoć i drugima. Nakon tog susreta kod stadiona više se nismo vidjeli, ali čuli smo se telefonski i to povodom smrti Stjepana Benkovića. Ironija sudbine htjela je da upravo Duško sudjeluje u slaganju članka koji smo objavili na zadnjoj stranici prošlomjesečnog broja, a kojim smo se oprostili od profesora Benkovića.

Nezahvalno je pisati o nekome koga nisam poznavao dovoljno dugo niti dovoljno dobro, ali Duško je svakako zaslužio da se njegov Pakrački list od njega oprosti na dostojanstven način. Jer, Duško iz Pakračkog lista zapravo nikad nije otišao, ostao je uz njega do svojih posljednjih dana, a čak bih išao toliko daleko da kažem kako ga je u određenoj mjeri i personificirao. Zato sam mu u ime redakcije njegovog Pakračkog lista dužan uputiti ovaj posljednji pozdrav i zahvaliti na nasljeđu koje je zajedno sa svojim kolegama ostavio iza sebe, na čvrstim temeljima na koje se možemo s pouzdanjem osloniti dok pričamo neke nove priče.

Zbogom, Duško.