piše: Marijan Lukić - Luky
... definitivno su nas stigli hladni i tmurni zimski dani. No kako to na žalost uslijed klimatskih promjena biva, bez snježnog pokrivača u većem dijelu zemlje ovih dana (izuzev Like i Gorskog Kotara). Uz poneki donesen miris sjeverca sa Sljemena sjetih se jedne zimske i snježne moto pustolovine iz siječnja 2022. Dan nije bio pretjerano hladan, Sunce je davalo dovoljno topline, provocirala me avantura zimske vožnje. Odlučih krenuti prema našoj napaćenoj Banovini. Banovina, oduvijek je bila rijeka hrvatskih suza.
... cilj: utvrda Gvozdansko, hrvatski Alamo. Hladnom cestom put me laganom i opreznom vožnjom vodio kroz potresom ranjenu Petrinju i okolicu, preko Gline u smjeru Dvora. Spomenuh već topao siječanjski dan, a oko podneva je bilo i iznad deset stupnjeva. Omogućilo mi je to sigurnu vožnju na dva kotača. Cesta nakon Gline sve lošija s puno izmjena osojnih i prisojnih strana na prometnici. Cesta nije zaleđena, ali sa dosta pijeska i rupa, pogotovo u s. Brezovo Polje. Ni sam nisam bio svjestan povijesnog značaja ove utvrde, a pogotovo herojstva njenih branitelja. Stoga ću citirati ženinu kolegicu s posla u jednom mailu nakon što je pročitala zapis(e) o Gvozdanskom na mom blogu:
Poštovane mame i tate, bake i djedovi,
Šaljem vam kratku crticu iz naše bogate i mučne povijesti, koju, sigurna sam, niste učili, kao ni svi mi bivši "pioniri".
Zato podučite svoju djecu, neka oni od malena znaju pravu istinu hrvatske povijesti.
Zašto im nuditi priče o vilama i mnoge druge izmišljotine iz raznih krajeva svijeta, kad imamo originalne povijesne priče o hrabrim hrvatskim ratnicima, koje nema nitko drugi.
Pozdrav,
T****a
Hvala gđi. T na dijeljenju zapisa.
... ovo je moja treća posjeta Gvozdanskom. Prva dva puta nisam našao puta do utvrde, nisam niti imao koga pitati u gotovo raseljenom selu. Prva posjeta zbila se davno nakon službenog puta Dvoru i Hrvatskoj Kostajnici, a druga prije dvije-tri godine tijekom vožnje sa mojim bivšim Kawasaki ZRX-om. No tada sam pogrešno odlutao tamošnjim makadamskim putem, vrijeme me stiskalo pa nisam našao smjer kretanja prema utvrdi te razočaran otišao dalj voziti.
... treća sreća se kaže! Dan ranije "guglanjem" sam se bolje pripremio, istražio smjerove kretanja i otišao s osjećajem uspješna puta prema hrvatskom Alamu. Užasna je činjenica kako su utvrda i selo Gvozdansko dva puta stradavali u Božićne dane. Prvi puta od Turske sile, a drugi puta od četničke koljačke horde četrdesetih godina prošlog stoljeća. Treći puta mještani su opet stradali od noža srbočetničkog bijesa i mržnje. Spomenik uz glavnu cestu svjedoči tim stravičnim povijesnim događajima. O zločinačkom genocidu na Božić 1941. podsjeća nas niz obiteljskih imena sa ukupno 55 popisanih žrtava na spomeniku. Treba istaknuti genocid nad obitelji Grabarević, kojih je 13-tero stradalo 1941. a još dvoje 1991; kada se zločin u Gvozdanskom ponovio u kući Josipa Grabarevića preko puta spomenika.
... lijevo od spomenika sada se nalazi ograda i prvi putokaz prema utvrdi. Vodi do obnovljenog mosta koji je dugo bio srušen i činio prvu prepreku obilasku iz pravog smjera. Druga prepreka bila je zarasla vegetacija. Sve su to nakon mojih neuspješnih posjeta uredile vrijedne ruke domaćina, člana stradale, poklane obitelji bačene u zapaljenu kuću tijekom stravičnih događaja u Domovinskom ratu. Nakon što prijeđete drveni most preko potoka Žirovnice prema utvrdi vas vodi sada odlična markacija, očišćen put i petnaestominutni, dijelom vrlo strm i sklizak uspon. Tragovi!
... ajmo sada malo o povijesti utvrde i o herojskoj obrani u boju protiv Turaka. Najdulji hrvatski ep napisan je 1940. godine. Zove se Gvozdansko i posvećen je njegovim braniteljima. Objavljen je tek 2000. godine. Kakvu to priču čuvaju zidine Gvozdanskog? *Točna godina izgradnje utvrde nije poznata, ali većina povjesničara smatra da je počela u drugoj polovini XV. stoljeća. Naime, knez Petar II. Zrinski (oko 1435. – 1493.), dobio je 1463. od hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina (1443. – 1490.) dopuštenje za eksploataciju rudnih bogatstava na području oko Gvozdanskog. Samo naselje prvi se put u pisanim dokumentima spominje oko 1488., a kaštel 1509. godine. Petrovi nasljednici Nikola III. (1489. – 1534.) i Nikola IV. (1508. – 1566.), ondje su iskapali srebro i počeli kovati vlastiti novac. Posada utvrde trebala je štititi rudnik.
*Osmanlijska vojska još prije 1540. počela je sve češće upade iz bosanskog sandžakata na područje Pounja, a neki od njih završavali su uspješnim osvajanjem tamošnjih utvrda. Najprije je 1538. pala Dubica, da bi istu sudbinu 1556. doživjela Kostajnica i utvrda Novigrad u današnjem Dvoru. Nakon toga zabilježeni su i prvi napadi na utvrdu Gvozdansko. Prvi pokušaji zauzimanja Gvozdanskog zbili su se već 1561., kad je Malkoč-beg u dva navrata neuspješno napao utvrdu. Za uspjeh branitelja utvrde ključna je bila pomoć postrojbi Ivana Lenkovića (umro 1569.), vrhovnog kapetana Hrvatske i Slavonske krajine.
*Neuspjesi u zauzimanju Gvozdanskog doveli su do reorganizacije osmanlijskog vojnog vrha i same strategije napada. Kako bi dovukli teško topništvo i što više snaga blizu utvrde, Osmanlije 1577. podižu most na Uni. Osim toga, na čelo vojske dolazi bosanski sandžak-beg Ferhad-paša Sokolović (umro 1590.). Njegova taktika osvajanja Gvozdanskog bazirala se na osvajanju drugih obližnjih utvrda, a ako to nije bilo moguće, na blokiranju svih putova od njih prema Gvozdanskom, kako bi onemogućili braniteljima opskrbu hranom, vodom, naoružanjem i eventualno ljudstvom. Osmanlijske snage znale su da je zadnja opskrba utvrde provedena krajem ljeta 1577. i da nije bila dostatna za preživljavanje zimske opsade. Stoga, suprotno ratnim običajima tog doba da se za napad čeka proljetno doba, odlučuju napasti već 3. listopada 1578. godine. Raspolagali su s oko deset tisuća vojnika i teškim topništvom koje je, među ostalim, uključivalo sedam velikih topova čija je razorna moć bila koncipirana za rušenje čvrstih kamenih bedema. Hrvatske snage bile su znatno malobrojnije od neprijateljskih: Gvozdansko je branilo svega tristotinjak vojnika, od kojih je tek šestina bila profesionalna, a ostali su bili uglavnom bivši rudari. Na čelu obrane stajali su satnici Damjan Doktorović, Juraj Gvozdenović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić. Zahvaljujući dobroj taktičkoj pripremi i racionalnoj uporabi streljiva, branitelji su uspješno odolijevali početnim osmanlijskim napadima. Loše vijesti za branitelje stigle su 20. listopada 1577., kad je javljeno da je pala utvrda Zrin, što je značilo da će Osmanlije još više stegnuti obruč oko Gvozdanskog.
*Kako su temperature svakim danom postajale sve niže, osmanlijska vojska bila je sve nervoznija i iscrpljenija lošim vremenom, a konji su počeli ugibati od hladnoće, Sokolović je odlučio prekinuti taktiku iscrpljivanja i krenuti u konačni napad. Tako je 10. siječnja 1578. počela posljednja etapa bitke za utvrdu Gvozdansko. Branitelji su u iduća tri dana ponovno odbili nekoliko juriša, međutim, zbog potpunog nedostatka baruta daljnji otpor bio je nemoguć. Tako su 13. siječnja 1578., nakon sto dana opsade, osmanlijske snage konačno zauzele utvrdu. Prema ondašnjim kroničarima, ulazak u dvorište Gvozdanskog zgrozio je Ferhad-pašu Sokolovića i njegove vojnike. Mrtvi i ranjeni hrvatski branitelji ležali su posvuda, a većina od svega tridesetak preživjelih bila je neuhranjena i s teškim ozeblinama. Kao znak poštovanja prema neprijatelju i njegovu junačkom otporu, Sokolović je zapovjedio da se pronađe svećenik koji će prema običajima katoličke vjere i uz vojne počasti na grobljima obližnjih zauzetih sela pokopati sve mrtve hrvatske branitelje.
... tijekom ove posjete zatekao sam unutar kule ostavljeni cvjetni aranžman. Neka čuva spomen na hrabrost branitelja utvrde koja je dobila naziv po istoimenom selu podno utvrde. No gvozd je i zastarjela riječ za šumu. Pronalazimo je u nazivima raznih lokaliteta u Hrvatskoj. Međutim, njezino dodatno značenje jest nalazište ruda.
Bitka za Gvozdansko dugo je, zbog trijumfalne Bitke kod Siska koja je uslijedila 1593. godine, ostala na marginama hrvatske vojne povijesti. Danas se, međutim, u historiografskim krugovima sve više mjesta pridaje istraživanju tog veličanstvenog otpora osmanlijskoj ekspanziji na našim prostorima. * Tekst: Josip BULJAN
... stvarno je mizeran spomen Gvozdanskog u našoj bližoj i daljnjoj povijesti. Gospođa T imala je pravo napisavši prijateljima mail sa željom učenja i upoznavanja ovih povijesnih vrednota našeg naroda. Zanimljivu knjigu napisao je i g. Damir Borovčak: Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora (VN, Zagreb 2012.).
... isplatilo mi se malo smrznuti, nadisati svježeg zraka u netaknutoj prirodi. Saznati puno više o našoj povijesti. Posjetio sam uz put i crkvu Svetih Filipa i Jakova (iz 1334.) koju su su Turci srušili 1578. Također je od spomenutih bradatih stvorenja stradala 1941. te u Domovinskom ratu. No trebalo bi puno više teksta, slika i prostora za opisati viđeno. Emocije su izmaštale krikove iz svih tih bitaka. Osjetio sam boli ranjenih, umirućih, osakaćenih. Vječna slava i hvala svim herojima Gvozdanskog kroz burnu nam povijest.
... valjalo mi je nakon dva,tri sata šetnje, lagano promrzlom sjesti na motor okovan injem sa okolnog drveća i ponijeti uspomene kući.
Izvori navedeni na poveznicama:
https://lukylipik-vrijemeodluke.blogspot.com/2022/02/oci-pune-hrvatske-gvozdansko-crkva.html
https://lukylipik-vrijemeodluke.blogspot.com/2022/01/oci-pune-hrvatske-gvozdansko-utvrda.html