Naš sugrađanin Danijel Špelić iznimno je plodan romanopisac koji je od prije godinu dana član prestižnog Društva hrvatskih književnika. Zadnjih nekoliko godina dodao je „gas“ te izdaje novi roman otprilike jednom godišnje. Upravo je pri kraju s najnovijim uratkom čija je radnja djelomično smještena u Pakrac, a glavna mu je junakinja – vampirica. Bio je to povod da s njim popričamo i detaljnije predstavimo njegov lik i djelo, kako onima koji ga ne znaju najbolje, tako i onima koji su možda tek površno upoznati s njegovim spisateljskim opusom.

Tko je Danijel Špelić?

„Rođen sam u pakračkoj bolnici, 2. lipnja 1979. Djetinjstvo je bilo zanimljivo. Odrastao sam „vani“. Nije bilo mobitela, kompjutera, ljeti bismo se na praznicima kupali u Pakri, igrali se po šumi. Mogu reći da sam djetinjstvo provodio aktivno, tako da mi je do danas ostalo u navici da dosta volim šetati po prirodi, otići do šume, rado obilazim Papuk, Omanovac“, započinje Danijel svoju priču.

Pisanjem se pomalo počeo baviti još kao dijete, prije rata. Već u petom, šestom razredu krenuo je zapisivati kratke pričice, koje su, kako samokritično kaže, bile na razini školske zadaćnice i „ništa nisu valjale“. Pisanja se pravo „uhvatio“ tek u srednjoj školi, u '90-ima. Prvi roman izdao je kad je imao tek 20 godina. Srednju školu završio je u Pakracu, smjer stolar. U Pakracu je odrastao, školovao se, ovdje čitav život živi i radi. U početku nije vjerovao da će ikad nešto objaviti, „kad pišeš baš i ne razmišljaš o tome“, kaže.

Danijel danas ima svakodnevan posao i radno vrijeme od osam sati. U životu se bavio svačim, a trenutačno radi na pilani. „Pisanje je konstantno prisutno u mom životu, kao hobi, jer od toga se u Hrvatskoj ne može živjeti. Zarada je nikakva, sad su se počeli isplaćivati neki honorari otkad se dogodio otkup od strane države, ove godine prvi put je država otkupila moj roman, tako da je tu bilo nekih manjih honorara, ali to nije dovoljno za život“, kaže.

Rat su u njegovoj obitelji, pripovijeda, itekako osjetili i to čim je započeo. Živjeli su u „Šokačkim Kusonjama“, kod Papukove pilane. Mama i on bili su ranjeni, a tata je bio u zarobljeništvu, četiri mjeseca na Bučju i mjesec dana u Novoj Gradišci. Ne govori previše o ratnom iskustvu jer ono kao takvo bi privuklo pažnju u umjetničkom svijetu, dok je njegova želja da njegovi radovi pričaju priču o njemu kao osobi. Iskustvo kao takvo nije bilo ugodno, ali ga nije definiralo kao osobu, jer život mora ići dalje, kaže.

Osim što je plodan autor, Danijel je prije godinu dana postao član Društva hrvatskih književnika. „Uvjet za članstvo su minimalno tri objavljene knjige. Drugi uvjet je da znaš pisati. Gleda se i određeni odjek u javnosti, jeste li nešto postigli kao autor, je li vaš rad čitan, je li zapažen, postoje li na njega konstruktivne kritike. Imao sam tu sreću da sam iza sebe imao već deset romana na koje je bilo dosta osvrta. U današnje vrijeme postoje online književni blogovi, osvrti i sve se to broji pod čitanost. Još jedan uvjet je da imate službenog izdavača. Sreća je bila i u tome što je HRT po mojim romanima napravio dvije radio-drame, a po trećem je snimljen i film. Sve je to doprinijelo tome da me prime u Društvo“, kaže, dodavši kako im je bilo drago i što postoji netko iz našeg kraja tko se bavi žanrovskim pisanjem, a radnja njegovih romana u velikoj se mjeri odvija upravo na našim lokalitetima.

„Vidio sam kako umireš“

Prvi roman objavio je uz pomoć Zvonka Kobetića koji je tada vodio pakračku gradsku knjižnicu. „Nadobudno sam otišao kod njega i rekao, „napisao sam roman i ne znam što da radim s tim“. Natipkao sam ga na pisaćoj mašini. On je rekao da zna nekoga i oni su mi se javili u roku od tjedan dana. U pitanju je bio izdavač Nova knjiga Rast iz Zagreba. Zapravo nisam imao nikakav problem oko objavljivanja prvog romana, sve je bilo riješeno u roku od tjedan dana“, kaže Danijel, pri čemu nastavlja biti samokritičan, jer dodaje kako taj roman „nije bio dobar, ali je prvi“.

Za živopisan naslov „Vidio sam kako umireš“ ideju je dobio iz stripa Dylan Dog. Unatoč tome što smatra kako njegov prvijenac nije bio naročito dobar, s HRT-a se baš i nisu skroz složili s takvom ocjenom, jer preradili su ga u radio-dramu. Premda se možda ne radi o vrhunskom književnom djelu, sjajno je poslužio za transformaciju na radio. „Kad me ljudi pitaju za njega, kažem neka poslušaju radio dramu, pa onda pročitaju roman“, poručuje autor.

„Volim pisati horore, trilere, znanstvenu fantastiku. Pronašao sam se u kriminalističkom žanru, ali kad sam počeo pisati, više sam naginjao znanstvenoj fantastici i hororu. Te 2001. godine rekli su mi kako za to neću naći izdavača u Hrvatskoj. Tržište je u to doba bilo dosta ograničeno, bilo je jako malo izdavača i rekli su mi da ću veće šanse imati ako napišem krimić. Krimići su u Hrvatskoj nekako univerzalno primljeni. Imamo etabliranih pisaca od Marije Jurić-Zagorke, do Gorana Tribusona, Pavla Pavličića“, dodaje.

U tom se dijelu karijere tako prebacio na krimiće. Srećom, kaže, voli ih čitati, a voli ih i pisati. Nakon pet krimića, odlučio je napisati horor. Rekao si je kako će napisati horor, pa makar i ne našao izdavača. Srećom, u međuvremenu, a to je već bila 2015., tržište se malo otvorilo. Pojavilo se nekoliko manjih izdavača, a na kraju ga je objavila Nova knjiga Rast i bio je jako dobro primljen. U pitanju je roman „Odjeci“.

„To je treća faza mog pisanja, od 2018. do danas svake godine objavim po jedan roman. Tu sam se malo poigrao hororom, jer sam nakon „Odjeka“ napisao „Uljeze“, također horor roman. Nakon toga, trilogijom o Lukasu Humu vratio sam se krimićima. Potom sam odlučio napisati nešto iz područja znanstvene fantastike“, priča dalje Špelić, dodajući kako je bilo upitno hoće li ga uspjeti objaviti, jer znanstvena fantastika u Hrvatskoj uistinu je slabo zastupljena i prati je jako uzak krug čitatelja. Srećom, objavili su ga i dosta je dobro prošao. Izdavač mu je rekao kako njegove romane sad već uspijevaju prodati zbog samog njegovog imena, što mu u ovoj fazi stvaralaštva dopušta da se može malo igrati žanrovima.

„Roman koji pripremam za iduću godinu također je svojevrsni horor koji tematizira vampire. Radnja jednog poglavlja odvijat će se u Pakracu. Roman sam počeo pisati 2019., kad sam napisao jedno poglavlje. Odlučio sam obuhvatiti Europu, Češku, Austriju, Njemačku... Plan je oduvijek bio jedno poglavlje smjestiti u Pakrac“, kaže, pri čemu se spletom okolnosti dogodilo da je ove godine izašla vijest o tome kako je u Pakracu pronađen sarkofag s vampirom. „Na prvu nisam shvatio što se događa. To je bila potpuna slučajnost, a meni je ta vijest poslužila kao nemoguće dobra reklama“, dodaje.

Novine kao inspiracija

Inspiraciju za romane, kaže, velikim dijelom crpi iz novina. U Pakracu je prije nekoliko godina došlo do ubojstva na Kalvariji, ubijena je žena. „Dvije-tri godine prije tog nemilog događaja, gore smo radili stepenice koje vode do crkvice. Iz zafrkancije sam rekao, tu bi zbog blizine šume mogao počiniti ubojstvo i nitko neće saznati“, prisjeća se. Kad se to dogodilo, već je počeo pisati „Nestalu“, prvi dio trilogije. S tim je romanom zapeo, jer imao je jednu priču koja nije vodila nikamo. U tom je trenu shvatio kako može iskoristiti vijest o stvarnom zločinu, koji je tako postao drugi dio te priče.

„Stvarnost me inspirira da napravim radnju. Tako je bilo za „Svjedoka“ kad sam s policijom prije desetak godina radio na Bučju, tražili smo masovnu grobnicu. Našli smo neke tragove, ali ništa konkretno. A što da smo našli? Kod pisca krimića uvijek se postavlja pitanje „što ako“? Iako je priča fiktivna, uvijek je prisutan i element stvarnosti“, govori, napominjući  kako su upravo elementi iz stvarnosti ono što priči daje realističnost. Jedan se ugledni kritičar u njegovom romanu „Praznina“ oduševio upravo tim slikama naše svakodnevice, koje između ostaloga uključuju i korumpirane političare. „Kad čitamo, mi te ljude prepoznajemo, s tim se možemo povezati i to romanu daje jačinu“, poentira.

Filmski scenarij

2009. godine, negdje kad je objavljena „Tamna strana“, imao je poteškoća s pronalaskom izdavača. Tad se prebacio na online pisanje, uglavnom pišući osvrte na filmove. Tu je upoznao puno amaterskih filmaša i filmskih entuzijasta. Aktualna je bila priča kako se u Hrvatskoj troše silni milijuni kuna na ratne i socijalne drame koje nitko ne gleda. Smatrao je kako za taj novac može napraviti puno bolji film. Budući da nije uspijevao objaviti roman, odlučio je po njemu napisati scenarij za film.

„Nisam znao kako napisati scenarij, a u Hrvatskoj ne postoji ogledni primjerak scenarija. Skidao sam scenarije američkih filmova i preko njih se učio kako se to piše. Odlučio sam adaptirati „Uljeze“ koji tada još nisu bili roman, već kratka priča. Par redatelja koji su ga vidjeli javilo se s mišljenjima kako to nije hrvatski film, već svojevrsna amerikanizacija. Složio sam se s takvom ocjenom, ali i smatrao kako je to nešto što bi ljudi gledali u kinu“, govori. Inspiracija mu je bila „Noć vještica“, danas velik, kultni film koji je u vrijeme snimanja bio malen, niskobudžetni projekt.

Nakon pet godina, kad je već pomalo i zaboravio na svoj scenarij, preko Facebooka mu se javio redatelj Sven Marić koji je smatrao da je scenarij fantastičan. Rekao je kako će proširiti glas o njemu, pričao je s nekim našim poznatim filmašima, uključujući Filipa Šovagovića. Bilo je interesa, ali nitko nije htio uložiti novac, jer u pitanju je žanrovski film kakvi ne idu na festivale. Na kraju ga je Marić odlučio financirati i snimati samostalno.

„Kad sam objavio „Odjeke“, iduće godine on je snimio film. U to sam vrijeme mijenjao izdavača, iz Nove knjige Rast prešao sam u Nakladu Bošković. Neki su ljudi pročitali tu kratku priču i sugerirali mi da je moram objaviti. Iz Naklade Bošković javili su mi kako im se priča jako sviđa i žele je objaviti. Sad sam imao film, ali i roman, jer tu su nastali „Uljezi“, s tim da sam ideje za njihovu realizaciju na kraju crpio i iz samog filma“, kaže, dodajući kako je sve to u biti realizirano neplanski, jer nije imao volje objavljivati taj roman koji je prvobitno zamislio isključivo kao filmski projekt. Danas je, ironično, taj neželjeni roman ujedno i njegov najčitaniji.

Ljubav prema sedmoj umjetnosti

„Pokušao sam za scenarij adaptirati i „Nestalu“, ali ne kao film, već više kao mini-seriju. Doduše, to je gubljenje vremena. Prijavio sam se s „Nestalom“ na HAVC, nastojeći dobiti poticaje da se pretvori u film. To je iscrpljujuć proces u kojemu se film treba prepričati, istaknuti sve njegove prednosti i mane. Rekao sam im kako je prednost u tome što su sve lokacije iz romana u Pakracu, na 10 minuta vožnje i kako se može snimiti za mjesec dana. Odgovorili su mi kako je to nažalost ipak preskup projekt“, kaže rezignirano.

Dodaje kako je javna tajna u toj industriji da nijedan redatelj ne želi uzeti tuđi scenarij. Proces ide tako da se prvo dobije poticaj za razvoj scenarija, a zatim i poticaj za razvoj filma. „Kad bih znao da postoji mogućnost da taj projekt prođe, sutra bih sjeo i krenuo ga pisati. Pričao sam i sa Svenom (Marićem), njega su zaintrigirali „Odjeci“. U pitanju je psihološki horor kod kojega se 90 posto radnje odvija u jednoj kući, odnosno jednom dvorištu. Rekao sam mu da prvo trebamo vidjeti što će biti s prvim filmom. On je u njega uložio oko 20 tisuća eura, treba vidjeti hoće li barem dio toga uspjeti vratiti“, govori Danijel o svojim dosad nedosanjanim filmskim ambicijama.

„Plan je da se danas-sutra vratim scenarijima. Radio sam dramatizaciju svog romana „Posljednja postaja“ za radio. Tražili su suradnike, javio sam se, pa su mi poslali upute kako se to piše. Dramatizaciju sam napisao, ali još mi se nisu javili u vezi toga“, kaže, dodajući kako u zadnjih nekoliko godina slabo čita knjige i gleda filmove. „Kad počneš redovito objavljivati, nisi pod službenim rokovima, ali ipak si pod nekim rokovima. Više pišem, pa na godinu možda pročitam tek desetak knjiga, a od filmova u zadnje vrijeme pratim samo velike hitove“, govori.

Prije je, kaže, puno više istraživao B i C filmove '70-ih i '80-ih, imao je i blog na tu temu koji je bio vrlo čitan. Deklarira se kao obožavatelj Johna Carpentera na čije je filmove napisao dosta osvrta, pa ga je tako i jedan portal zvao ako bi bio voljan napisati članak o njemu. U to je vrijeme počeo pisati za dva portala, a i u Pakračkom listu objavljen je njegov osvrt na film „Broj 55“.

U najnovijem romanu tematizirat će koncept suradnje. Glavni ženski lik je vampir, a glavni muški lik lovac na vampire. Oni se moraju udružiti kako bi srušili još veću prijetnju. Roman je zamišljen u stilu „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“. „Više istražujem svojevrsnu prisilnu suradnju gdje dvoje različitih ljudi mora nekako pronaći zajednički jezik kako bi napravili posao. Svoje romane teško mogu ukratko prepričati jer u njima ima dosta toga. Kroz ovaj se provlači klišej o vampirima koji su danas već pomalo van mode. U vrijeme „Sumrak sage“ njihova je popularnost bila na vrhuncu. Išao sam se vratiti na osnove, što sam kao klinac gledao, kad su vampiri bili strašni, Drakula i ta priča. Jedan je motiv dakle igranje s tim klišejima, a ima tu i jedan akcijski aspekt. Moji romani van Pakraca su Holywood, puni akcijskih scena, jurnjave i pucnjave“, govori, pri čemu nastoji pokazati kako se takve radnje mogu smjestiti i u Hrvatsku.

Bezvremenost tiskane knjige

Danijel svjedoči kako tiskana knjiga još uvijek ima svoje čitatelje. „Nedavno je bio Interliber, bio je izvrsno posjećen. Jest da online podrazumijeva veću dostupnost i to je dobro. Nekoliko sam romana za vrijeme korone učinio dostupnima putem svoje stranice. Na taj se način može doprijeti do većeg kruga ljudi, većeg broja čitatelja. Ne mogu svi ići u knjižnice i ne mogu svi kupiti knjigu“, kaže, dodajući kako većina ljudi ipak odabire tiskanu knjigu jer vole taj osjećaj da ne moraju sjediti pred računalom ili mobitelom.

Budući da ima uvid u broj prodanih primjeraka, može potvrditi kako se njegove knjige jako dobro prodaju, a i izdavač mu je potvrdio kako online izdanja ne utječu negativno na broj prodanih knjiga. Danijelove se knjige inače mogu kupiti u Zagrebu, u knjižari Dominović, a mogu se nabaviti i direktno od izdavača, Naklade Bošković.

Špelić kaže kako inspiraciju za pisanje ima neprestano, jedino osjeća potrebu s vremena na vrijeme mijenjati žanrove. „Napisao sam recimo „Prazninu“ koja je izašla ove godine i automatski sam počeo raditi na četvrtom nastavku „Lukasa“. Nakon što sam došao do otprilike četvrtine romana, dosadilo mi je, zato što ga pišem u prvom licu. Trebao sam promjenu, pa sam se prebacio na priču o vampirima koju pišem u trećem licu, što mi omogućuje da više istražujem. Uvijek trebam nešto svježe, a ideja imam toliko da ih vjerojatno nikad sve neću ni zapisati“, kaže i dodaje kako namjerava pisati sve dok ga budu htjeli objavljivati.

Mladima koji imaju afiniteta za pisanje preporučuje da budu uporni i svoji. „Jedan od razloga zbog kojih sam se probio upravo je u tome što sam radnju smjestio u Pakrac. Iskreno, bio sam malo lijen istraživati. U to vrijeme jako sam puno čitao, strane i domaće krimiće. Najveći utjecaj na mene izvršio je vjerojatno Goran Tribuson, pa i Pavao Pavličić, kod kojih se radnja uvijek odvija u Zagrebu. Ti krimići pisani su na način kao da cijela Hrvatska živi u Zagrebu“, primjećuje.

Cesta bez mobilnog signala

Kad je počeo pisati, radnje je odlučio smještati u Pakrac koji dobro poznaje. Nakon „Odjeka“ i „Uljeza“, čitatelji su se uhvatili za taj motiv. Bila im je to ugodna promjena, do te mjere da su mnogi poželjeli obići te krajolike. Nešto što je počelo kao olakotna okolnost za lokalnog pisca, pokazalo se formulom za uspjeh. „Ljudi me danas poznaju kao slavonskog pisca, jer radnja mojih krimića odvija se u Slavoniji. To je motiv koji se često naglašava, tako da me i na književnim festivalima predstavljaju kao pisca slavonskih krimića. To mi daje jednu stratešku prednost domaćeg terena i prepoznatljivost. Pakrac je malen grad, ali ima šume, maglu, prazne ceste. Dvije priče smjestio sam na cestu prema Požegi, na kojoj na jednoj dionici nema čak niti signala za mobitel“, otkriva.

Danijel osim pisanja i grafički dizajnira svoje naslovnice, pri čemu ističe upravo one motive koje on smatra najvažnijima, a time ujedno olakšava posao izdavaču. Pomalo se, kaže, igra i s uređivanjem videozapisa te izrađuje video-trailere za svoje knjige koje potom objavljuje na YouTubeu. „Da ne pišem, režirao bih filmove. Ja zapravo ne pišem roman, već režiram film. U mojoj glavi su to filmske scene koje zapisujem na papir. Zato su moji romani dosta filmični“, zaključuje ovaj pakrački romanopisac.

Romanopisac koji je u duši filmaš, filmski kritičar koji je u stvarnosti scenarist. Dizajner vlastitih naslovnica, autor videonajava svojih knjiga. Lokalni čovjek koji gazi okolnim brdima i šumama, probija se kroz maglu i traži signal mobilne mreže na rubu civilizacije. Tamo negdje, gdje se naseljeno mjesto spaja s gotovo pa netaknutom prirodom. Tamo gdje bi pod određenim okolnostima čak i ubojstvo možda moglo proći neopaženo. Negdje između Društva hrvatskih književnika i zapadnoslavonskih pustopoljina. Na granici između stvarnosti i fikcije, tu ćete negdje pronaći Danijela Špelića. Njegova će vas priča očarati upravo stoga jer nakon što vam je ispriča, više ni sami nećete biti sigurni jeste li upravo pročitali članak iz novina ili maštovitu kreaciju vječito inspiriranog pisca slavonskih krimića.